“Priča ‘Smokva’ je veoma kratka priča, na granici proze i poezije”, kaže Bektaš i u razgovoru za Dnevni list govori o nagrađenoj priči, književnosti i pisanju.

Koliko se ta priča oslanja na današnji trenutak, koliko je u njoj fikcije, koliko stvarnosti, koliko autobiografskog?

Pisac, o čemu god da piše, ispisuje autobiografiju, ali to mora biti ‘sabijeno’ na pristojnu mjeru – odnosno, autobiografičnost literature ne smije postati ispovijed jer nas to već ne čini piscima, već ispovjedačima. Priča je uronjena u Drugi svjetski rat, a koliko je suvremena u današnje doba, koliko korespondira u ovom vremenu, to bih ostavio čitateljima da presude, iako ja duboko vjerujem da ona itekako govori o trenutku u kojem živimo.

Na koji način? Odnosi li se to i na ratnu tematiku, postratne događaje, načine prevladavanja trauma…?

Ne, apsolutno ne. Ne bavim se tim stvarima jer to je nešto čime se prije svega treba baviti znanost, prije svega medicinska ili neke druge društvene znanosti. Književnost se naravno može toga dotaknuti, ali književnost kao meni najbliža umjetnost treba se baviti temama koje su općenitije, poopćenije i koje su od malo šireg značaja. Književnost treba dati odgovore na pitanja koja muče čovjeka od njegovog postanka pa do danas, i na pitanja koja će ga mučiti u budućnosti. Na kraju krajeva, ovdje se i nepristojno velik broj umjetnika bavi pitanjem trauma i posttraumatskog sindroma, pa ne trebam i ja biti u tom kolu…

Kad govorite tako o književnosti, onda se nameće pitanje što je za Vas književnost i pisanje? Nedavno ste objavili prvu knjigu poezije, sada nagrada za kratku priču…

To je vrlo teško pitanje i ne mogu na njega dati odgovor koji bi bio nepretenciozan. Najiskreniji odgovor bi bio da ja ne znam što je za mene pisanje. Postoji nešto što osjećam da pisanje jest i znam otprilike koji ono značaj ima za mene, a što ono odista jeste…, odgovor na to pitanje treba tražiti u zbroju onoga što pisanje znači za mene i za ljude koji čitaju. Pisanje je ustvari dijalog pisca sa samim sobom i sa svijetom,  pitanjima koja ga uzdrmavaju, pokušaj da samome sebi ponudi odgovore, ne čak i razložne uvijek. To je poigravanje s magijom, s mitom, sa svime onim što je čovjeku potrebno mimo kruha.

Otkad pišete? Prilično kasno ste objavili prvu knjigu poezije, u srednjim godinama?

Nisam. Ja sam vrlo kasno naučio sva slova, tek prije par godina, pa eto od tada pišem.

Koje su to teme koje Vas inspiriraju da se njima bavite u književnom smislu?

Književnost, da bi odista bila prava, treba počivati na tri stupa: na lektiri koju smo čitali, na nekom iskustvenom polju kojeg bi trebali imati i na talentu koji je intervencija ‘odozgo’ ili sa strane. Nekako treba težiti ka usklađivanju ta tri elementa. Meni je vrlo bitan taj iskustveni dio. Želim prevladati, koliko mogu, tu vječnu primjedbu što se upućuje piscima i pjesnicima da ne znaju o čemu pišu i da ne pišu iz iskustva. Ja se trudim biti otvoren prema svijetu i pišem o onome što mi privuče pažnju, a u tom tematskom polju, naravno, važni su mi određeni toposi, poput Hercegovine, Mediterana, važna mi je mitologija, moje stalno poigravanje s mitovima, stalna želja da se dekonstruira mit, ne da bih ostavio i sebe i čitatelja bez mita, nego da bih poručio da čovjek ne treba živjeti na naslijeđenim i na ‘plastičnim’ mitovima, nego treba rušiti one mitove koji su mu nametnuti, e da bi stvarao vlastiti mit. Sve to radim iz te otvorenosti prema svijetu i želje da zadržim dječačku otvorenost spram svijeta, one koji upadnu u moje polje.

Koliko danas, u vremenu novih tehnologija i brzine vijesti, ima interesa za knjige i čitanjem?

Isto koliko je oduvijek bilo, a pogotovo od Gutenbergovog vremena naovamo. Postotak ljudi koji se interesiraju za knjige i čitanje je konstantan. Danas se ne čita ni više ni manje nego što se čitalo prije. Naravno, tehnologije utječu na taj broj, ali ni u Cervantesovo doba ljudi nisu kupovali knjige u knjižarama niti su ih posuđivali iz knjižnica, ali su ih čitali na druge načine, riječ je nalazila svoj put.

Dopire li danas do čitatelja?

Dopire. Mi volimo malo idealizirati prošla vremena, pa smo skloni reći kako se prije puno čitalo, a nije.

Kupovalo?

Možda se i jeste malo više kupovalo iz nekih razloga, knjiga je bila jeftinija, država je dosta subvencionirala knjige, danas se na kredit kupuju neke životnije stvari…, to su već tehnikalije koje nemaju puno veze sa stvarnim odgovorom na ovo pitanje. Kada su knjige u pitanju, uvijek postoji fundus ljudi koji čita i ima želju čitati.

Profesionalno se bavite pisanjem? Kako se predstavljate – pisac po vokaciji?

Ne. Ako nekom takvo određenje nešto znači, može – pisac sam, ali što znači ‘pisac’? Pisac je čovjek koji nešto napiše. Imao sam puno vokacija, ali sad je najkomotnije reći pisac.

Koliko je ta titula, zanimanje – biti pisac, danas cijenjeno?

Ne može se dati općenit odgovor na to pitanje, ali ću reći nešto drugo što će sigurno izazvati mrštenja nekih čela i prijekorne poglede: često ćemo u javnom prostoru čuti tezu da se od pisanja ne može živjeti.- naravno, u većini slučajeva i ne može. Ja prvi čak i ne želim živjeti od pisanja. To je meni bočna djelatnost. Međutim, problem je što tu tezu često promoviraju ljudi koji upravo od pisanja žive, i to prilično lagodno, ali, želeći da zaštite svoje ‘kule od bjelokosti’ i svoje latifundije gdje se oni osjećaju suverenima, vole poručiti onima koji su izvan njihovih zabrana da se od toga ne može živjeti, s namjerom da se obeshrabre mlade ljudi. Ponavljam, ne mislim tu na sebe – ne spadam u mlade pisce, jako često se uklanjam iz prostora koji pripada mladim piscima jer smatram da je nepristojno za čovjeka u petom desetljeću života ulaziti u prostor koji pripada 20-godišnjacima ili 30-godišnjacima, ali činjenica je da često svjedočimo tome da postoji obeshrabrujući odnos prema mladim ljudima.  Jednostavno se to monopolizira. Bio bih spreman postaviti javno pitanje određenim vedetama ovdašnje i bh. i regionalne književne scene: Kada ćete više objaviti priručnik za pisanje, pa da budući pisci znaju kako raditi? Jer očito da se ovdje književnošću u etabliranim krugovima smatra samo jedan uski registar književnosti, ono što je tu promovirano kao prava književnost. Sve što izlazi izvan tog polja s prezirom se odbacuje jer ne ispunjava jednu ideološku zadaću ovog ili onog preferncijala. A izravna posljedica takvog stava umiranje je same književnosti.

Ali kriteriji, slažete se, moraju postojati? Kvaliteta prije svega?

Ne, ne slažem se. Smatram da mora postojati masovnost. Nekada je na ovim prostorima ogroman broj djece igrao košarku poslije škole. Danas ćemo rijetko djecu vidjeti da igraju košarku.

Zato jer su najviše ispred računara.

Upravo to. Ta nekadašnja masovnost igranja košarke je donijela brojne zlatne i srebrene medalje ovim prostorima u klupskoj i repreznativnoj košarci. Zato jer su tisuće djece igrale košarku. Danas će ogroman broj djece pred računarima donijeti možda informatičare, ali neće donijeti zlatne medalje u košarci.

Ali se nitko time ni ne bavi.

Ne bavi. Tako je i s pisanjem. Mora postojati kvantum pisanja.  Ne mora sve biti dobro, kanonizirano, ne mora sve imati kvalitetu, bitno je ljude ohrabriti, poručiti im da neće zaplakati mali zeko niti će umrijeti neka zvijezda na nebu zato što je netko napisao lošu knjigu.

Prva nagrada

Što Vas je motiviralo da svoju priču pošaljete na natječaj za WHF?

Primijetio sam slučajno negdje na webu ovaj natječaj, vidio da je ovo vrlo ozbiljan festival koji traje već preko desetljeća. Kad sam vidio da to nije unaprijed odlučena priča kao što je slučaj na mnogim književnim natječajima u ovoj zemlji, odlučio sam poslati priču, iskren da budem – ne nadajući se nagradi, tako da mi nagrada znači i u smislu prepoznavanja, i kao moja prva nagrada. Znači mi prije svega zbog sastava žirija, čiji rad poznajem, tako da mislim da nagrada ima težinu. Bilo bi nepristojno i bila bi laž reći da mi znači kao poticaj za daljnji rad, jer ja bih i dalje pisao, i bez nagrade i s nagradom, i s čitateljima i bez čitatelja, ali naravno, ne treba biti neskroman i nipodoštavajuće se odnositi prema toj nagradi. Čitatelje bih uputio na jedan sjajan esej Isidore Sekulić, koji se možda može pronaći po web arhivama, o književnim nagradama i njihovom značaju. Mislim da je to najbolje što se na tu temu može reći.