Piše: Romano Bolković

Znam da su godišnji, ali, nekako ste mi preopušteni, prespokojni. Pokušajmo onda jednim Špegeljevim citatom i jednim starim tekstom uznemiriti duhove: ima li uostalom ljepšeg prizora od usoptale nacionalne mitomanije kad se propne na stražnje noge izazvana bilo čime što je ma i u najmanjoj mjeri dovodi u pitanje? Kakva voćka poslije kiše, to je prizor za bogove! Dakle, muzika, idemo, koračnica, budnica, još Hrvatska ni propala, kamera, idemo, proslava je velicčnstvene pobjede Hrvata nad Srbima, na domaćem terenu za koji su Srbi mislili da je Hrvatima strani, i, sad, prvo stari dobri Martin i njegova dvojba:

“Operacija koja je za četiri dana, na prostoru od Benkovca i Zadra do Sunje i od Karlovca do Une, uspješno izvedena je pod znakom pitanja! To je u povijesti vojnih djelovanja nepoznato da se za tako kratko vrijeme oslobodi tako veliki prostor. Neki politički dogovor je morao postojati. Nemam dokumenata kojima bih potvrdio svoju tezu, ali su se događaji odvijali kao da je dogovor postojao. Činjenica je da su poslije “Bljeska” i “Oluje” Srbi otišli u Bosnu, a da su bosanski Hrvati, kosovski i vojvodanski Hrvati došli u Hrvatsku. Posljedice govore da je takvo premještanje stanovništva išlo na stvaranje čistih nacionalnih država. Radilo se o dogovoru. Nažalost, za taj fingirani dio vojska nije znala. Vojnici su ginuli i sa jedne i sa druge strane.”

Martin Špegelj

 

ŠTO JE OSTALO OD OLUJE?

Sjedim stotinjak metara ponad Ku´damma, u srcu Berlina, u tjednu haaške presude, i razmišljam kako bi šutjeti bilo amoralno, a pisati o čemu drugome osim o Oluji gotovo je ignorantski i bezmalo neumjesno: moji bi hrvatski prijatelji mogli kazati da izbjegavam temu, a ovdašnji da iz tuđeg oka vadim trun dok u svome ne vidim balvan. A ovdje je o balvanima riječ, nije li, već vjekovima, od onih u temeljima Venecije, pa do onih na granicama Krajine.

Ono što me opunomoćuje da i ja ponešto kažem o olujnim događajima koje objašnjavam svojim bližnjima u Berlinu, nekoliko je činjenica: prva, da sam dva i pol desetljeća proveo u razgovorima sa svima koji su ma i najneznatnije sudjelovali u politici i javnomžzivotu Hrvatske; druga, da sam, pored ostaloga, bio svojevrsna spona društva Viribus Unitis i javnosti; i treća, da sam s televizijskom ekipom OTV-a od Dubice do Knina posjetio sve oslobođene gradove u prvih 48 sat oslobođenja, zabilježivši obilnim snimcima stanje stvari in situ. Kad kažem da sam razgovarao s protagonistima naše recentne povijesti onda ne mislim na uzgredne razgovore niti na efemerne sugovornike: kao urednik vodeće političke tv-emisije zemlje, razgovarao sam s hrvatskim predsjednicima (u društvu Mesića Oluju sam i dočekao), veleposlanicima, generalima, zapovjednicima s terena, članovima Ureda Predsjednika Republike… da ne duljim, kao i o bilo čemu drugom u RH, razgovarao sam otvoreno s onima koji su ne samo donosili odluke, nego ih i izvršavali: recimo, Z.T. je svjedok da sam posljednji hrvatski novinar koji je u zemlji razgovarao s Gotovinom; Čermak me je primio u zapovjedništvu u Kninu odmah po oslobađanju; Markač me je sam nazvao pozalivši se na indolentnost hrvatske države i njenih institucija koje su ignorirale situaciju haaških optuženika. Hoću kazati: možda bolje od većine građana ove zemlje znam što se zbilo. I, kad je presuda već takva kakva jest, nije na odmet kazati što se dogodilo:

Oluja, kao i Bljesak, nije Tuđmanova vojna, nego, ako jest, onda je politička pobjeda: Oluja je, naime, baš kao i Bljesak, plod dogovora: dogovora koji je uključivao i – Slobodana Miloševića. Pozivam pregovarača sa Slobodanom Miloševićem da napiše apendix svojoj knjizi i da ispriča kako je večer pred Oluju, u vrijeme Dnevnika, stigao u Ured Predsjednika, egzaltiran, prezadovoljan dogovorom. Mislim da bi časni Hrvoje Šarinić morao o tome konačno progovoriti, to tim više jer je događaju prisustvovao i famozni doktor spram kojega su svi ostali sestre, notorni Ivić Pašalić. O tome da je Bljesku prethodila stanovita inscenirana provokacija ionako postoji haaški zapisnik: pročitajmo razgovore Miloševića i Šarinića, npr. ove riječi Slobodana Miloševića:

„Gospodine Šariniću, postojao je dogovor sa UNPROFOR­om i vi ste s Mikelićem dogovorili da autoput radi, a onda se ovde dogovarate da se izazove incident da bi vojska intervenisala…. Ja kažem da ste vi inscenirali incident da biste imali alibi za jednu ovako opsežnu akciju.“ Šarinić na to odgovara: “Budući da je to u transkriptu ja ne mogu negirati vjerodostojnost toga, ali ja, ja se čudim da je trebalo nekog incidenta, jer je legitimno osloboditi jedan dio zemlje koji je okupiran.“

O Oluji kao dogovoru, pak, treba misliti sve najbolje: bez toga dogovora ili bi se žrtve brojale desecima tisuća mrtvih, ili integracije SAO Krajine u ustavnopravni prostor Republike Hrvatske ne bi bilo. Kazat ću i ovo: taj je dogovor imao svoju cijenu, i bit će zanimljivo jedoga dana čuti tko je to otkupljivao hrvatsku slobodu i koliko je ona egzaktno u novcima koštala; Cipar nije Švicarska i konta se i predobro znaju. Konačno, budimo realni, pa netko je izdao naredbu o povlačenju JNA, nije li?

I Oluji je prethodila inscenacija: već je Prkačin govorio o tome da je izostao udar Lunama na Zagreb, te da je par Orkana nagnalo Galbraitha da legitimira akciju – kazavši da će nastavak raketmana smatrati udarom na američki teritorij – koja do tada nije imala međunarodni placet. Godinama se u hrvatskom tisku nije znalo što s Amerikancima: priznati njihovo pokroviteljstvo akcije ili ga tajiti: s jedne strane SAD-u nipošto nije imponiralo licitirati vlastitu ulogu i zasluge, a s druge značilo bi to umanjiti povijesnu pobjedu naših stratega i vojske. Doduše, Špegelj i Stipetić analizirali su bitku po bitku Domovinskog rata, dosavši do nalaza da su uglavnom dogovornog karaktera, no niti su zbog toga ikada odgovarali – ako je to opaka laž – niti je njihova analiza preinačila povijesnu istinu o karakteru rata ne samo u Hrvatskoj, nego na području bivše Jugoslavije. Rata koji je, sasvim neosporno, dogovoran. Uostalom, sam Martin Špegelj će kazati: “Operacija koja je za četiri dana, na prostoru od Benkovca i Zadra do Sunje i od Karlovca do Une, uspješno izvedena je pod znakom pitanja! To je u povijesti vojnih djelovanja nepoznato da se za tako kratko vrijeme oslobodi tako veliki prostor. Neki politički dogovor je morao postojati. Nemam dokumenata kojima bih potvrdio svoju tezu, ali su se događaji odvijali kao da je dogovor postojao. Činjenica je da su poslije “Bljeska” i “Oluje” Srbi otisli u Bosnu, a da su bosanski Hrvati, kosovski i vojvodanski Hrvati došli u Hrvatsku. Posljedice govore da je takvo premještanje stanovništva išlo na stvaranje čistih nacionalnih država. Radilo se o dogovoru. Nažalost, za taj fingirani dio vojska nije znala. Vojnici su ginuli i sa jedne i sa druge strane.“

Oluja je, da poentiram, dogovorena. Baš kao što je u suradnji s Amerikancima označena svaka visinska kota Krajine godinu dana prije same akcije, tako je s Miloševićem utanačeno sve neophodno e da bi se sa što manje žrtava, u što kraćem vremenu, Krajina vratila u okrilje Republike Hrvatske. Jasno, pretpostavljalo je to i ono što se zove „humano preseljenje“.

Davne 1999. godine u emisiji sa Stipom Mesićem diskutirao sam ovo pitanje: “ Preko dvije godine ja sam razne goste prisiljavao da kažu pravu istinu o Bljesku i Oluji, i tek je ove godine pristiglo skromno priznanje o udjelu Amerikanaca u toj akciji. Naravno, djelomično, jer, nitko još nije priznao sudjelovanje NATO-aviona u toj akciji, a da dogovore s Beogradom, ili ulogu Gvere i Tolimira u BiH i ne spominjemo. Kakav je vaš stav spram teze o dogovornom ratu, koji mi nazivamo svetim, sve više uviđajući da se zapravo radilo o humanom preseljenju stanovnika bivše Jugoslavije?“ Kao što znamo, Mesić je desetljeće kasnije, kao predsjednik RH, i sam ponešto kazao o računima na Cipru koji impliciraju dogovore s Beogradom; zašto nije kazao više, ne znam, no znam da sam u ožujku te iste godine objasnio i širi kontekst i značenje tih dogovora, apostrofiravsi još neke svjedoke američke uloge u Oluji, ili vojnih aranžmana s Beogradom; Granića i Tusa, naime: “ Bez rata, oni koji se smatraju stvarateljima današnje Hrvatske ne bi imali revolucionarno i povijesno pravo na redistribuciju nacionalnih dobara SR Hrvatske; bez rata, pripadnici tajnih policija SFRJ ne bi imali čistilište koje ih iskupljuje, u ime povijesnih zasluga, za sve zločine protiv Hrvata; bez dogovornog rata u Hrvatskoj ne bi imao tko ratovati u BiH. Granić je tada, gotovo godinu dana nakon priznanja u mojoj emisiji, i u Saboru priznao američku ulogu u Oluji;  Tus je posve razotkrio situaciju oko Posavine…mogli bi tako od ratišta do ratišta. Zašto oporba odbija prihvatiti pravu istinu rata u kojem smo sudjelovali?“

A propos „humanoga preseljenja“, ne bi bilo zgorega da se ova sintagma konačno prodiskutira i u vrhu HDZ-a, koji će se zasigurno sjetiti koliko je logično ona zvučala odjekujući prostorima dvorane u prizemlju HDZ-ovog stožera na Trgu velikana, danas opet Žrtava fašizma. Konacno, Miloševiću ionako nikada do Prečana nije previše stalo, baš kao što ni njima samima nije stalo do života u Hrvatskoj: ako Hrvati više nisu htjeli živjeti sa Srbima u Jugoslaviji, Srbi su sasvim logično odustali od suživota s Hrvatima u samostalnoj Hrvatskoj. Pokušali su iz nje izaći s njenim dijelom teritorija, ali, kad je teritorij oslobođen, napustili su je.

Drago Kovačević, do Oluje gradonačelnik Knina, ovako tumači Miloševićev odnos prema Krajini, ali i događaje o kojima govorim: “On na Krajinu nikada ozbiljno nije mislio i njemu je ona trebala radi dvije stvari. Prvo, Krajina mu je služila kao ucjena za Tuđmanovu lojalnost u partnerstvu oko podjele Bosne i, drugo, ona mu je trebala kao organizacijski oblik zamrznutog konflikta. Lokalna krajinska vlast trebala je Miloševiću samo utoliko da postoji netko na terenu tko će kontrolirati narod dok se proces razmjene stanovništva ne dovrši do kraja. Kada smo izlazili iz Knina nakon “Oluje”, kolona se 7. avgusta zaustavila u Banja Luci u koju je ekspresno stigla Buba Morina, komesar za izbjeglice iz Srbije, a Ratko Mladić postavio je vojnu policiju na izlazu iz grada i nije se moglo dalje. Tada je Buba Morina rekla kako mi treba da naselimo Srebrenicu, Višegrad i Bratunac, mjesta iz kojih su izbačeni Muslimani i Hrvati. U isto vrijeme u Banja Luci policija upada u hrvatske kuće i skelom ih kod Davora prebacuje na hrvatsku stranu gdje onda oni ulaze u srpske kuće na Baniji… Eto to je “humano” preseljenje. Ovaj rat nije predstavljao rezultat neprijateljstva među elitama, nego je bio kolateralna šteta jednog dogovora koji se na terenu nije mogao do kraja kontrolirati.“

Zanimljivo: i hrvatski general i srpski gradonačelnik govore o dogovornom ratu koji se na terenu nije mogao kontrolirati! Okrutno? Cinično?

Ne. Jer, postojale su prije toga dvije mogućnosti: ona naivnija, da Prečani, kao Srbi koji su nastavali Hrvatsku stoljećima, sami svrgnu terorističku vlast Krajine, ili ona idealistička, da, nemajući za to snage, oslobodioce dočekaju kao Zagreb partizane. Zašto za Prečane Hrvatska odjednom više nije bila i njihova domovina, druga je stvar: nošenje Lazarevih mošti učinilo je svoje, i dogovorni je rat mogao početi. Apostrofirani gradonačelnik Kovačević o importru će kokardi među Kninjane ovako kazati: “ O tome je već puno rečeno, a ja mislim da je taj iracionalni, agresivni i nacionalistički duh pripreman godinama na svim stranama, a što se lokalne razine tiče taj je duh stigao u Krajinu u obliku “antibirokratske revolucije” 1988. kada su u Knin unijete Miloševićeve slike i – kokarde.“

Sukobljeni su nacionalizmi sasvim prekrili prave motive, agense i agente rata: onaj šljam koji je gurnuo narode SFRJ u rat da bi preživio neminovnu tranziciju. Davnih sam dana napisao da „u Hrvatskoj gotovo da i nema osobe koja je protagonist političkog života zemlje posljednja dva desetljeća, a da nije u nekoj vrsti odnosa s onime što je Manolić u intervjuu Davoru Glavašu za “Feral Tribune” nazvao Krajačićevim intelektualnim kružokom.“ Danas Denis Kuljis priznaje da „rat nisu počeli Srbi ni Hrvati nego Jugoslaveni. Tuđman i Milošević, odnosno interesna struktura koju su oni predstavljali, proistekla iz bivšeg režima. Po dolasku na vlast, obojica su se oslanjali na službu i kadrove državne sigurnosti. Državni kapital preuzeli su pod njihovom vlašću najpovjerljiviji ljudi bivšeg poretka koji su u rukama već imali novac, banke i vanjsku trgovinu, Genex, Inex, INA-u i Astru.“

Rat su začeli Jugoslaveni, ne Srbi i Hrvati, a kako stoje stvari, isti taj jugoslavenski nacionalizam priprema i nove sukobe. Šolevići ili Miloševići, Bobani i Tudmani, samo su epizode u tom igrokazu. Ako ne vjerujete, raspitajte se gdje je Tuđman bio u drugoj polovini sedamdesetih, dok su drugi robijali, i tko ga je to Carlu Bildtu poslao. No, to je već druga tema…