Paul Todd i Jonathan Bloch, autori knjige „Global Intelligence“, nikada neće biti pozvani na neku proslavu i obilježavanje velikih pobjeda Hrvatske, ili Srbije, u jedinom ratu koji su, u svojoj historiji, pokrenule i održavale jedna protiv druge. I ne samo zato što su pobjede toliko različite da se i prelijevaju u dijametralnu suprotnost, zavisno od samo jedne krivudave crte, državne granice. Već više zbog toga što su podsjećanje na rat i njegove posljedice i danas potrebne nesnalažljivim i nemuštim političarima, kao i izvaranim građanima. Oni koji su četiri godine bili sa dvije strane „crte razgraničenja“, ovih dana, kao i svih dosadašnjih godina, ipak obilježavaju vojno – redarstvenu akciju Oluja. Jedni slave, oni s druge strane „linije“ podsjećaju se na izgon s ognjišta. I jedni i drugi gledajući samo sebe i svoje živote, ljudi k’o ljudi, misle da su oni važni za države i da čine njihovu najveću vrijednost. Drugi svjetski je bio opakiji. Ali, da li je nekom aktivnom članu francuskoga Pokreta otpora bilo neugodno javno reći da nekim poslom putuje u Berlin? I to dvadeset godina nakon završetka Drugoga svjetskoga. Kao što se, na primjer, ispod glasa u Zagrebu, Sisku ili Splitu šapuće: idem sutra u Niš, Ćupriju ili Obrenovac, samo ne bih da se zna. I to dvadeset godina nakon završetka rata. Da, tek će sljedeće godine biti dvadeset, ali, da li itko misli i vjeruje da će za godinu dana biti bolje i drugačije. Kad bih imala moć djelovanja samo u manjem postotku moći razmišljanja, Todd i Bloch bili bi moji najdraži gosti ovih nekoliko dana, koji su u Hrvatskoj u znaku obilježavanja devetnaeste godišnjice pobjede. Iako njihova knjiga nije objavljena na, božemiprosti, srpskohrvatskom ili hrvatskosrpskom jeziku, bilo bi korisno da njihovi glasovi zagrme na igralištima, travnjacima, livadama, s improviziranih pozornica sklepanih u dan – dva. Velika pobjeda obilježava se višednevnim narodnim veseljem koji podsjeća ne na seoski, nego na provincijski vašar, s lošim ozvučenjem i još lošijim muzikantima, kojima je od početka godine najvažnije gdje će osigurati „gažu“ za Oluju, odnosno, tko će više platiti. Poslije novogodišnje noći, to je u Hrvatskoj najisplativiji posao. Domoljublje. Domovina – to sam ja!

Tko zna što se u tom vremenu može dogoditi. Možda Todda i Blocha netko i pozove u Hrvatsku, pa da iznesu samo djelić podataka o kojima pišu. O načinu filtriranja 500 000 informacija u nekoliko minuta. O praćenju sve i jednog ekrana i zaslona interneta i mobitela na svijetu. O mogućnosti snimanja razgovora, i to onih tobože povjerljivih, utišanim glasom, u foajeima, u kuloarima, u pauzama značajnih političkih skupova. O potplaćivanju ministara u vladama jakih svjetskih igrača kako bi suparničku  aviokompaniju obavijestili o namjerama njihove vlade u vezi kupnje većeg broja aviona. (U knjizi se, s prostora Jugoslavije, spominje samo ime Slobodana Miloševića u vezi potkupljivanja, odnosno primanja mita pri prodaji srbijanske telefonije austrijskom „partneru“.) Trudim se dokučiti postoji li jača tajna organizacija od masona, koja upravlja onim o čemu mi mislimo da odlučujemo. Uvjeravaju me, i iz svjetovnih i iz crkvenih krugova, da nitko snažniji i organiziraniji ne postoji. Pogotovo ako su udruženi sa crkvom, bilo kojom, zavisno od meridijana i paralela na kojima se narod polako uvodi u patnju, krvoproliće, bratoubilački rat. Možda će se više znati za stotinu godina. Do tada, neka narod slavi. Političari jedne male države neka se samo međusobno pljuju, ljudi neka mrze i bliže i daljnje komšije, neka sriču vlastito pismo kad nisu u stanju učiti još jedno. I samo neka ne razmišljaju, drugi to čine za njih.

Sama ću, također ispod glasa i samo odabranima, reći da će mi nova knjiga biti na oktobarskom Sajmu knjiga u Beogradu, što je ostvarenje sna iz djetinjstva. Još ću tiše podsjećati na porodičnu tragediju i dugogodišnje uguravanje u mišju rupu, za koje je, i jedno i drugo, zaslužna država u kojoj sam rođena, školovana i u kojoj živim. Svjesna da su, ipak, za sve krivi masoni i globalna špijunaža. Nadam se da će mi zbog toga biti lakše i da ću trezvenije moći razlučivati što to ljudi oko mene slave.