Piše: Damir Pilić  (Slobodna)

Dirljivo je bilo na okupu vidjeti najveće moralne vertikale hrvatskog društva. Počasni gost – čovjek međunarodno poznat po beskrajnoj ljubavi prema muslimanima Srednje Bosne, a posebno prema mještanima Ahmića. Počasna gošća – čelnica udruge “U ime obitelji”, žena nadaleko čuvena po zalaganju za prava homoseksualne manjine. Domaćin – čovjek pun osvjedočene bratske ljubavi prema srpskoj manjini u Hrvatskoj. I šlag na tortu – lokalni biskup, na iznimnom glasu po poštovanju ustavnog poretka Republike Hrvatske, a naročito po štovanju antifašističkog naslijeđa jedine nam i premile domovine.

Uistinu vam kažem, rijetko je na jednome mjestu sresti takve osvjedočene humaniste i filantrope, ljude pune Duha Svetoga, beskompromisne borce za prava manjina, kako nacionalnih, tako i seksualnih: to su ljudi takvoga kalibra da bi za sve te muslimanske, srpske i pederske nevoljnike dali krvi ispod vrata. Zlobnici bi dodali: i ne samo da bi oni tu krv dali – oni bi je i pustili. Doduše, ne svoju, nego njihovu, što su neki od njih i praktično dokazali, kako svojim stihovima, tako i junačkim djelima, za što su od međunarodne zajednice i nagrađeni dugogodišnjim boravkom u apartmanima naročite vrste, u koje mogu ući samo rijetki ljudi posebnog soja.

Humanistički happening

U cijelom tom veličanstvenom humanističkom happeningu u zraku je ostala visiti tek pokoja nevažna nedoumica. Na primjer, u ime koje se točno obitelji čelnica udruge “U ime obitelji” Željka Markić, kao počasna gošća, našla pokraj počasnoga gosta Darija Kordića?

Možda u ime obitelji Hajrudina Pezera, koja se tog ahmićkog jutra, 16. travnja 1993. godine, nenadano osula, jer su Kordićevi poslušnici u samo nekoliko minuta Hajrudinu ubili i 81-godišnjeg oca Aziza, i 78-godišnju mater Neziru, i brata Siradža?

Ili možda u ime obitelji 70-godišnjeg Ramiza Ahmića, koja se također tog travanjskog jutra neočekivano raspala, ali starac barem, srećom, nije morao gledati kako mu ubijaju sina Nazifa, i sina Asima, i sina Rasima – srećom, velimo, jer su kordićevci milostivo ubili i njega?

Ili možda u ime nikad stvorene obitelji tada tromjesečnog Seje Ahmića, koji bi danas imao 21 godinu i bio taman dozreo za formiranje te svoje nesuđene obitelji da ga kordićevci tog bosanskog jutra nisu ubili vatrenim oružjem, kao i oca mu Nasera i sedmogodišnjeg brata Elvisa, dok su mu majku Zehrudinu živu zapalili, kao što su zapalili svih 176 muslimanskih kuća u Ahmićima, a seosku džamiju minirali i srušili, pa se minaret prelomio kao kazaljke sata na šest manje dvadeset, i tako stajao godinama, kao nijema uspomena na humanost i vjersku toleranciju naših bojovnika?

Eh, kad smo već kod minareta, sreća je da Dario Kordić nekidan nije sa svojim domaćinom otišao u Knin na kavu, nego ga je nakon mise u Kljacima – na kojoj nije koncelebriralo 116 katoličkih svećenika, nego njih 44 – ostao čekati u dvorištu obiteljske kuće u Čavoglavama. Zašto sreća, pitate?

Princ hrvatske tame

Pa zato što bi na putu od Čavoglava do Knina, ako ne bi išli preko Miočića i Biočića, morali proći kroz Drniš. A budući da obojica dokazano poštuju pravnu državu, zacijelo kroz Drniš ne bi prošli najkraćim putem, kroz samo naselje – jer se kroz srce Drniša vozi jednosmjerno, ali u obrnutom smjeru – nego bi prošli zaobilaznicom preko Autobusnoga kolodvora. A s Autobusnoga kolodvora u Drnišu, avaj, puca pogled na četvrt koju Drnišani nazivaju Gradina.

Ama kakva Gradina, kakvi bakrači? – pitate sada vi, poštovani čitatelji. Odmah ću vam kazati što je na stvari.
Na stvari je to što se u drniškoj četvrti Gradina nalazi jedini sačuvani minaret iz osmanlijskog doba na području cijele Dalmacije. Tako usamljen, taj minaret predstavlja kulturološki relikt i povijesni spomenik jednog vremena. Zamislite sada što bi se dogodilo da heroj Kordićeva kalibra u svojoj jedinoj i premiloj domovini – u kojoj “kuca veliko, mlado hrvatsko srce” – ugleda minaret koji nije prelomljen kao sat na šest manje dvadeset!

Osobno, ne želim ni zamišljati što bi se u takvoj situaciji moglo dogoditi usamljenom drniškom minaretu, posljednjem svoje vrste u našoj regiji. Dvadeset godina je premalo vremena da zaboravimo što je sve Kordić u ratnom zlovremenu javno trabunjao o muslimanima, kao što je dva mjeseca od njegova povratka s robije sasvim dovoljno vremena da shvatimo kako se ovaj čovjek ne kaje za Ahmiće: vidimo da u svojim egzaltiranim vjerskim zanosima grčevito premeće krunicu po rukama, ali ne vidimo da su mu svi ti hajrudini, azizi, naseri i zehrudine uopće na pameti, kao da je tog proljeća 1993. godine Gospodin Bog i gospodar života i smrti na području Srednje Bosne bio netko drugi, a ne on osobno, princ hrvatske tame i ovlašteni mrzitelj cijelog jednog naroda.
Što bi tek bilo da na robiji nije upoznao pravog Gospodina Boga?