Moj Program imao je primarno za cilj zaustaviti daljnji pad Gavellina kazališta u (ispod) prosječnost, kamo ga je sigurnom i poslušnom rukom vodila bivša uprava.  Tipičan je to primjer patološke pojave znane kao “urušavanje sustava na vlastitu korist” (Dragan Klaić).

Četverogodišnji program rada ZDK Gavella (Izvaci)

UVOD

Preuzimanje vodstva značajne kazališne institucije kao što je Gradsko dramsko kazalište Gavella smatram vrlo zahtjevnim pothvatom za koji je nužna ozbiljna priprema, temeljita strategija te velika mreža suradnika i entuzijasta sa zajedničkim ciljem. Razlozi za to jesu mnogobrojni: zasićeni koncept repertoarnog kazališta, koncipiran po uzoru na francuski model s kraja 17. stoljeća i na širokoj osnovi uspostavljen diljem Evrope nakon Prvoga svjetskog rata, sam je po sebi u velikoj krizi. Ona se u posljednjim desetljećima tranzicije i posttranzicije intenzivno širi, postavljajući pred kazališne praktičare i teoretičare sve veće dvojbe u kojima je upravo transformacija njegova zastarjelog modela postala imperativ u svakom ozbiljnom promišljanju njihove budućnosti. Ne radi se dakle o hrvatskom specifikumu, brojne dubioze oko modela repertoarnoga kazališta univerzalna su europska kazališna svakidašnjica, a vrijeme organizirane nacionalno-duhovne kolektivizacije putem kulture odavno je prošlo. Kazalište se u cijeloj Europi nalazi, s jedne strane, pred ofenzivom novonastalih društvenih medijatora (medija i tehnologija), s druge, pred novim konceptom predstavljanja u europskoj kulturnoj slici. Sve od pada Berlinskoga zida jasno je da se budućnost suvremenih europskih kazališta različito usmjerava te se (po Draganu Klaiću) lako mogu detektirati sljedeći scenariji razvoja ovih umjetničkih kolektiva:

1. prema odumiranju i siromaštvu kojem se hrvatska repertoarna kazališta opasno približavaju
2. prema komercijalizaciji i provincijalizaciji kojoj prečesto svjedočimo u produkciji naših kazališta
3. prema produkcijskoj kući što bi bio poželjan model i u nekim našim (naročito regionalnim) sredinama, ali u nas i dalje sasvim nepoznat
4. prema otvorenom prostoru što je i u nas očigledno pitanje vremena
5. prema samostalnoj skupini što je u nas (nažalost) nezabilježena praksa
6. prema izvrsnosti prema kojoj se iz različitih razloga usmjerilo najmanje kazališta iz tranzicijskih zemalja, u nas je ona u onima javnim prisutna tek povremeno, u sporadičnim bljeskovima.

Cilj

U ovom će se Programu, ponajprije s pomoću više analitičkih instrumenata, utvrditi da se Kazalište čiju upravu želim preuzeti u sljedećem četverogodišnjem razdoblju, u svim svojim segmentima opire promjenama koje se događaju u njegovu bližem i širem okruženju, da je u posljednjim ravnateljskim mandatima izgubilo ambiciju da krene prema šestom Klaićevu scenariju – scenariju izvrsnosti te da se prečesto, što zbog loših odluka vodstva, inercije cijelog kolektiva, ali i snažnog djelovanja različitih vanjskih interesnih skupina na njegov unutarnji mehanizam, opasno približilo prvom i drugom scenariju – odumiranju, siromaštvu i komercijalizaciji. Ovaj je program u cijelosti vođen takvim estetskim i organizacijskim načelima da u viziji i prema postavljenim joj ciljevima ima samo jedan mogući scenarij: onaj sistemske promjene prema izvrsnosti u kojem moraju sudjelovati svi pojedinci i organizacije koji izvana i iznutra utječu na svakodnevno djelovanje organizacije Dramskoga kazališta Gavella.

U ovom će se Programu također, unutar, od osnivača zadanoga programskog i financijskog okvira, ponuditi strategije razvoja za preobrazbu Kazališta u suvremenu i uspješnu organizaciju koja stvara i otkriva, ali koja usto uči i stvara trendove. Na kraju će se ponuditi prijedlog petogodišnjeg programa, financijski, kadrovski i marketinški plan. Ovaj Program nudi postupni, ali potpuni obrat u repertoarnom i organizacijskom promišljanju Kazališta, i to na način da želi, kako naslovima, tako i uz pomoć svih navedenih razvojnih strategija za unutarnji preustroj, maksimalno implementirati sljedeće globalne ciljeve:

uspostavljanje specifičnih estetskih koncepata
intelektualan repertoar
kritički svjetonazor
raznolikost
umjetnički risk-taking
stvaranje novih vrijednosti (novi talenti, novi nazori, nove platforme)
kritičnost prema društvu, slamanje tabua i dovođenje u pitanje vladajućih
vrijednosti u društvu, njegovih mitologija i ideologija
iniciranje debata
poticanje kontroverznosti
mobilizaciju udarnih skupina nove estetike, ali i nove kulturne politike
razvijanje arene za razmjenu mišljenja
rad na razvoju demokracije

Povijesni okvir kao polazište za današnji imperativ promjene i razvoja

Osnivanjem zagrebačke Akademije za kazališnu umjetnost 1950. godine napokon su se ispunili preduvjeti za stvaranje novoga zagrebačkog dramskog kazališta o kojem se u kazališnim krugovima ozbiljno razmišljalo sve od uspostave nove društvene paradigme 1945. godine. Visokoškolska ustanova za glumačku izobrazbu imala je osigurati stalni priljev novih umjetničkih «kadrova» za novo kazalište. Stoga je i njegova vizija i bila zamišljena (po Peri Budaku, njegovu prvom ravnatelju) kao «vježbalište i područje samopotvrde najtalentiranijih glumaca – diplomanata Akademije». Uskoro se intenziviraju rasprave oko utemeljenja novoga kazališta, no s konkretnim prijedlozima i argumentima u obliku radikalno intoniranog manifesta naslovljenog kao Predstavka o potrebi osnivanja novog dramskog kazališta u Zagrebu izlazi tek u ožujku 1953. «nekoliko mladih članova Drame HNK«. Razočarani «teatarskim svijetom koji je definitivno prestao biti njihov», oni predlažu osnivanje novoga teatra – trupe u Zagrebu koji bi istraživao «umjetnost u teatru, a teatar u umjetnosti». Predstavka, koju je sastavio redatelj Mladen Škiljan, opisivala je cijeli niz «estetskih, organizacionih i socijalnih problema kazališnog života Zagreba». Po njegovim riječima, bilo je od velike važnosti što je odmah u početku za nju «pridobiven» i Branko Gavella, o čemu je tri godine poslije on sam govorio: «Nisam inicijator toga stvaranja, pristupio sam već porođenoj želji, vezan s njom po povjerenju koje su inicijatori imali u mene i po tom što sam osjećao da je njihovo nastojanje među ostalim potaknuto i vođeno i nekim mojim principima». Iz Predstavke se može saznati da se novo kazalište kanilo osnovati kao trupa, a njegove su članove «ujedinjavala zajednička gledanja na umjetničke probleme kazališnog stvaranja». Ključ njihova uspjeha nije bio toliko u repertoaru koji bi se bitno razlikovao od onoga u HNK-u, koliko u intenzivnom aktiviranju kreativne snage jedne cijele generacije, one koja je u HNK-u bila potpuno pasivizirana. Napokon, Skupština grada (tada pod nazivom Narodni odbor grada Zagreba) donijela je na svojoj sjednici 29. svibnja I953. rješenje o osnivanju novoga dramskog kazališta u gradu Zagrebu «kao proračunske ustanove sa samostalnim financiranjem». Njezini zadatci formulirani su kroz misiju široka djelovanja koja se u početku i nije mogla ostvariti iz objektivnih razloga. Nažalost, uskoro je generacijska umjetnička pobuna, jedinstvena u našoj kazališnoj povijesti, prerasla u kompromis. Novo se kazalište institucionaliziralo u tolikoj mjeri s kojom se ni sam Branko Gavella više nije mogao složiti te je već 1959. napustio položaj i umjetničkoga ravnatelja te sukladno tome – pedagoga ansambla i redatelja. Prijepori koji su tada nastali u estetskom, ali i organizacijskom smislu ostali su prisutni u razvoju ovog kazališta sve do danas, i to kroz mnoge mijene, ali i nedoumice ljudi koji su ga vodili i onih koji su činili njegov ansambl. Jednostavno rečeno, već nakon pet godina od «secesije» došlo je kod osnivača do nepremostivih razlika u poimanju javnog, repertoarnog kazališta i do prevelika zbližavanja s onim programsko-organizacijskim modelom od kojeg su se u potpunosti željeli odvojiti 1953. godine.

U zgradi, otvaranje koje se dogodilo prije točno šezdeset godina (30. listopada 1954.) i dalje su otvorena pitanja koja su mučila njegove pokretače Branka Gavellu, Peru Budaka, Kostu Spaića i Mladena Škiljana te njihove nastavljače Dinu Radojevića, Georgija Para, Božidara Violića i mnoge druge, ali su se s vremenom pojavila i nova pitanja, na koja se, nažalost, zbog posljedica razornih tranzicijskih promjena nije mnogo obaziralo. Dakako, u tome se ne može zaobići značajan utjecaj brojnih naraštaja glumaca, ali i drugih umjetnika koji su nerijetko bili sudionicima blistavih umjetničkih trenutaka ovoga kazališta i njegova ansambla, ali i umjetničko-organizacijskih padova, prečesto vođenih štetnim odlukama vladajućih politika, od kojih se ono nerijetko teško oporavljalo.

Stoga je prvotni izazov koji se otvara pri razmatranju ovakva programa taj da neizbježno treba poći od zasada na kojima se formirala njegova početna MISIJA, koja bi današnjim jezikom mogla glasiti ovako:

Gradsko dramsko kazalište Gavella prostor je aktiviranja glumačkog tijela uz intenziviranje društvene odgovornosti.
Taj mi se «instrument» transformacije čini u ovom trenutku prioritetnijim od pukog nizanja suvremenih i osuvremenjeno-klasičnih naslova njegova repertoara. Ono važnije leži u činjenici da repertoarna politika opisana niže u ovom Programu mora biti sredstvo osmišljavanja nove društvene uloge ovoga kazališta. Analize koje slijede ukazat će na mnoge poteškoće u postizanju navedenih ciljeva, no strategije koje se nude i dobra volja osnivača Kazališta mogle bi učiniti mnogo na ostvarenju te uloge/vizije.

Misija

U skladu s programskim funkcijama javnih gradskih kazališta koje je donio gradonačelnik Grada Zagreba, osnivača Gradskoga dramskog kazališta Gavella za razdoblje od 2014. do 2017. (dalje: Kazalište), ono:
njeguje suvremeno dramsko kazalište dinamičke tradicije
slijedi Gavelline redateljske upute ispitujući ih u ovom vremenu
uspostavlja dijalog s djelima prošlosti kao postojan i intenzivan poticaj za novo
prati tokove moderne hrvatske i svjetske dramaturgije i kazališta
omogućava suradnju s ostalim kazalištima sličnog profila.

Iz navedenoga možemo zaključiti da osnivač traži od najvećega dramskog kazališta u Zagrebu i Republici Hrvatskoj da bude društveno i umjetnički odgovorno mjesto. To najbolje ilustrira Gavellin poučak s početaka rada ovoga Kazališta koje su karakterizirale stalne diskusije o «specifičnosti kazališnog stvaralačkog materijala» i želji da se unese red u dotadašnje «mucanje oko najosnovnijih pojmova» koji je postavljen na sljedeći način: Glumac postaje angažiranim sudionikom kazališta i glavnim elementom predstave, Redatelj – intelektualac jest motor svekolikoga produkcijskog djelovanja dok je Pisac njihovo glavno nadahnuće i nukleus oko kojeg se vrti svekolika energija cijeloga kolektiva.
Na istom tragu potrebno se upitati što nam to danas znači pojam «Gavelline redateljske upute», ako znamo da je sam Branko Gavella bio prisiljen, razočaran, napustiti ovo Kazalište samo pet godina nakon svečana otvaranja zgrade Kazališta 1954. godine a da su se neke «redateljske upute», napose onih mlađih gavelijanaca umnogome opirale Gavellinim smjernicama te da se režija kao estetska disciplina, a tako i njezine «upute» u posljednjih šest desetljeća, razvila do nekih posve drukčijih načela i kodeksa koji s onim Gavellinim više nemaju nikakve veze. Naime, proširimo li ovaj, od osnivača zadani, a zastarjeli programski okvir, dolazimo do nešto jasnijeg i danas uporabljivijeg pojma «teatar Gavelline baštine» koji bi u kontekstu smjernica gradonačelnika Grada Zagreba, ali i ovoga prijedloga programa značio sljedeće:

Nema Gavellina teatra bez potpore u dramaturgiji.

Zato je nužno, uza stalni dijalog sa suvremenim dramskim piscima, u Kazalištu angažirati još dramaturga. Nažalost, prema Sistematizaciji radnih mjesta predviđen je i zaposlen samo jedan. Uprava i dramaturški odjel kazališta (po uzoru na njemački model, baš kao i u doba Gavellina redateljskog sazrijevanja i zrelosti) moraju zajednički u sljedećem mandatu imati apsolutnu programsku inicijativu, a učestala (i pogubna) situacija u kojoj redatelji poput trgovačkih putnika nude upravi svoj izbor komada za kreiranje repertoara, mora se dokinuti. To su, po meni, zasade Gavellinih «ravnateljskih uputa» mnogo aktualnije, a time i važnije od onih redateljskih. Odnos između angažiranih redatelja, ansambla i umjetničkih timova s jedne te uprave s druge strane, ne postoji bez aktivne uloge dramaturga u kazalištu koji je prečesto, a u korist redatelja isključen iz oblikovanja naših repertoara.