PISMO IZ IZGUBLJENIH VOĆNJAKA

Ljubavi, Evo smo već pri kraju dana. Polako se spušta mrak i brigada je dobila naredbu da se utabori. Sutra nastavljamo stežući obruč. Tišina bez pucketanja I grmljavine projektila. Primirili su se polako se povlačeći pred nama , zauzimajući rezervne, odstupne položaje. Ova gomila oklopnih strojeva, što tenkova, što oklopnjaka sa gusjenicama,, malo dalje kamioni koji vuku haubice I minobacači….naša bitnica. Nakon kilometara i kilometara progutane nafte kao da su ulegli u ovo davno rasplemenjeno i ratom pregaženo blato. Vojnici su oko mene umorni. Već im pogledi sve više gledaju kroz, a ne ka nečem. I meni se čini da je nestalo i onog mog radoznalog sjaja pobjedničkog otkrivanja novih krajobraza, malih gradića…sela. Tek naiđemo na po koje, u ovom blatu, proojektilima ispucalo stablo nekoć plodnih voćnjaka, zahrđalu, uništenu olupinu ratnog stroja.., koju kuću razvaljena I uleknuta krova sa zidovima istekturiziranim različito velikim rupama kao biljezima projektila razlišitih veličina….kuće zarasle u dijelom neki grmoliki zimzelen, dijelom u ovoj kasnoj jeseni već ogoljenim šibljem gloga te također raspuštene, pokraj kuća nekad rasla grmlja kupine, kao I trave. Neka čudna ljepota slobodno raspuštene prirode koja u sebi nosi u ovom pustom I beznadežnu užasu neku dozu čudno izobličene romantične igre. Natječe se sama sa sobom u svojim iskonski, konačno raspuštenim, rekao bih, nekultiviranim igrama. Vjetar donosi razne mirise….izazivajući trenutke obojenih emocija vezanih za određena sjaćanja iz naših života. Sve ove cijevi naših tenkova djeluju nekako manje opasno. Kao i da se taj ubojiti čelik demoralizirao i u svojem bilo spuštenom i skrušenom, pokajničkom položaju, bilo uzdignut negdje napola prema nebu i pticama, kao da….(pokušavam naći neku poetsku, veliku besjedu usred vovog ničeg)….rekao bih, nijemo tragajući za samim dragim Bogom u mučnoj katarzičnoj šutnji. Dok ja gledam svoje ljude iz satnije okupljene u mojoj blizini, dok stojim i šutim…Nema naredbe…Razgovarao sam sa brigadirom…i što nas tamo čeka ljubavi…ne znam…nisam siguran, ali mislim da je ovo početak nečeg što bi mogao biti početak pobjedničkog konca ove naše pravedne stvari koja će zasigurno podnijeti još žrtava. Žrtve. Koliko još crnine I počasnih plotuna sa predajom zastave najbližima…Da, žrtve su nužnost, one su časne I ovjenčane vječnom salvom. Možda I mami, tati I tebi dadu domovine nam zastavu. I orden. Mislim na tebe cijelo vrijeme…tu si sa mnom u ovom blatu, u ovim poljima, oranicama bez brazda…u zatrpanim žitnicama…tako želim tvoj zagrljaj…tako želim tvoj pogled …onaj tvoj osmijeh…tvoje ruke…tvoje usne…tako mi trebaš i jedino si što postoji u ovom bespreglednom polju gdje se miješa miris plodne blatnjave zemlje…neba sa povjetarcem koji miriše na sigurnu daljinu, a pomiješanog sa mirisom ovog gusjeničarskog mazuta i nafte teškog oklopnjaštva, mirisa vojnika, suha kruha i skrutnutih konzervi koje jednu polako…kao da s time žele sebi produžiti profanost tako životnog obreda kojim još dišu,te svih onih obojanih emocija I I sjećanja na sigurnost u zapečaćenoj i dokumentiranoj te uredno složenoj prošlosti u ladicama osobnih hipokampalnih arhiva svakog od nas…Ne, nee vidim, vjeruj mi , ničeg lijepog i svetog u pomisli na njihove, možda već sutra, sivizelenkaste, zamućene, ukočeno izgubljene umiruće poglede…nema spremnosti za takvo što…nema ljubavi. Volim te i čuvaj mi se.

Tvoj Darko

Darko Alfirević (iz teksta “Pseudologia Phantastica-Fotografije iz Raja). Darko Alfirević Installation-"Fallen Angel"