NIJEDNO NOVO LICE

(balada o kineskinji iz bruklina)

cjelovito osjećanje stvarnosti
kao čista i neograničena svijest
o beskrajnom moru bitisanja
svih bića, stvari i pojava
stanje je slobodnog duha
iz kojega put ka spoznaji
vođen umom zatočenim
u zatečenom znanju
neminovno vodi grupiranju
onoga što je neponovljivo i neuporedivo
i koliko god mu zajedničkih značajki nalazili
time samo narušavamo slobodu duha
i zaklanjamo sami sebi pogled
udaljavajući se od bitka
koji nije ništa dugo
do ono što je u bićima
neponovljivo i neuporedivo

otud umjesto topline
s osjećajem studeni stojimo nad spoznajom
da smo jednaki upravo po tome
što na svijetu ne postoje
dva ista čovjeka
i živimo kao civilizacija
pod jakom traumom filozofije
koja nije našla put, u toj nesvijesti
da je ritmična svijest o samoći
početak svake istinske spoznaje
a čovjekov krik, šapat ili ushit
nad sopstvenom posebnošću
da je pjesma sama

most između razuma i istine
ideja o susretu i velikom rasprsnutom pismu
čije komadiće svojim dušama jedni
drugima čudesni nosimo
otud je nebo naslov
a poezija jedina istinska povijest čovjeka
pitanje njenog opstanka
pitanje opstanka ove civilizacije
jer put kojim ona sada ide
nije ništa drugo do put čovjeka iznurenog bolom
koji zapada u osjetilnu blokadu
i umjesto kineskinje koju sreće u bruklinu
vidi samo svoju mladu susjedu

iz ulice u kojoj je odrastao
u duši kad narastaju grupe
i smanjuje se njihov broj
sve dok se sve ne pretvori
u bezličnu masu
ravnu kao linija na ekg-eu
i ne ostane mjesta niti za jedno novo lice