Piše: Romano Bolkovć

U Hrvatskoj ideja liberanog ni liberalna misao tijekom povijesti nisu bile na naročitoj cijeni. Doduše, Antemurale Christianitatis od Berislavića do danas ne haje, unatoč katoličkom ponosu, ni za demokršćanstvo. Nema tu govora ni o socijaldemokraciji i – da ne nabrajam: građanske politike ovdje nisu popularne, tu ima tek ekstrema, kao što je svjedoči polemika Krleže i Šegvića, nekoć idealističkog i materijalističkog dualizma, koji je prefiguracija bipolariteta današnjega društva i bipartijnosti ovdašnje politike.

Na Facebooku većina mojih prijatelja za sebe će napisati da su liberalnih pogleda, neki i very. Kako to, pitao sam odavno, da svjetonazorni liberalizam u nas nikako da se artikulira i kao politički?

Razloga je i uzroka puno, ostavimo ih za kakav esej – uostalom, čitajte Andreu Feldman: Liberalana misao u Hrvatskoj – a ovdje istaknimo ono sada možda presudno: osobe koje u najopćenitijem smislu, bez obzira bile one u pravu ili se samozavaravale, sebe samorazumijevaju liberalnima, u RH nemaju stranku u čijem bi okrilju taj svoj liberalizam mogle egzercirati, ili, jače kazano: HSLS danas nije ona liberalna stranka koja bi te građane reprezentirala.

Zašto ona to nije? Jednostavno zato jer HSLS danas ostaje nijem u svakoj zgodi u kojoj bi, u ime tih građana, u ime liberalnih političkih ideala i vrijednosti trebao progovoriti.

Klasičan je primjer šutnja stranke tijekom tzv. “konzervativne revolucije”: jest, ja sam svakodnevno pisao, diskutirao, objašnjavao, komentirao, radio tv emisije, ali, sve je to shvaćeno uvijek i jedino kao moj privatni angažman, doduše možda i mojom krivnjom, jer iako mi kao članu predsjedništva stranke na raspolaganju stoje svi instrumenti, rijetko sam kada u ime stranke progovarao formalno, pa i sam snosim, upravo formalno, svoj dio krivice.

Ono što me nuka na ovakvo javno samobičevanje šibenski su događaji.

Naime, iako je crta koju čovjek valja negdje povući misleći da se ne smije preći odavno prekoračena i pregažena, tu, u Šibeniku, građanska Hrvatska treba stati pred ovo bezumlje, tu sada više nitko nema pravo okrenuti glavu, baviti se ekonomskim programima, šutiti jer nije unosno prkositi Crkvi, i tu se sada treba vrlo jasno kazati o čemu je riječ, a riječ je o refeudalizaciji Republike Hrvatske: elite devedestih kristalizirane su u polit-ekonomskoj oligarhiji, da bi se danas kristijanizirale po teokratskom protokolu koji ima svoj aktualni bliskoistočni uzor: Hrvatska je zasigurno prva zemlje EU u kojoj policija ureduje po nalogu vjerskoga vođe. I ne, neda se to svesti na opravdanu intervenciju policije zbog narušavanja javnoga reda i mira na opetovane pritužbe građanina Ante Ivasa, sasvim akcidentalno biskupa. Neda, jer nije buka grada, šušur mladosti, vreva noćnoga života ljetnog Šibenika ono što biskupa Antu Ivasa smeta, što ga je nagnalo da već drugo ljeto zaziva raciju na Azimut; ne, nije to, jer, u svojoj propovijedi na blagdan Velike Gospe u Vrpolju biskup je opisujući šibenski noćni život i buku zbog koje se više ne može živjeti u kućama, niti moliti u crkvama, jasno kazao:

“Noćne zabave uz zaglušujuću i izluđujuću buku, često puta tako bezobzirnu da mnogi ne mogu više živjeti u svojim kućama ni moliti u svojim crkvama, pa ni u katedralama, nude se sve više kao vrhunac moderne zabave, naročito djeci i mladima. Gledam te prizore u našem gradu. Je li moguće, pitam se, to tumačiti potrebom za provodom, zabavom, turizmom, profitom ili, kako u Šibeniku kažu, revitalizacije gradske jezgre?”

Evo kako izvjestitelji iz Šibenika obrazlažu kulminaciju zbivanja:”Kulminiralo je ove godine kada se ljetna pozornica “Azimuta” proširila i na zelenu površinu u podnožju katedrale gdje se navečer postavljaju jastuci za sjedenje i gdje se vikendima okupi i nekoliko stotina ljudi. Ono što je mnogima bila dugo priželjkivanja slika urbanog i živog Šibenika, za biskupa su postali neprimjereni sadržaji i izluđujuća buka.”

Sasvim je jasno: biskup Ivas ne protestira protiv buke, nego protiv načina života građana današnje Šibenika i vrijednosti toga načina života. On gleda te prizore u “našem gradu”, reći će, mada to nikako nije zajednički grad građana i biskupa Ivasa, sasvim očigledno, nego su to dva grada, štoviše, jedno je grad građana Šibenika a drugo srednjovjekovna gradina apostolskog nasljednika Ivasa, i vidi biskup Ivas što se nudi kao vrhunac moderne zabave, naročito djeci i mladima, pa mu nije po volji ni taj modernizam, ni taj didaktički program koji se ne da istumačiti potrebom za provodom, zabavom, turizmom, profitom, pa čak ni revitalizacijom gradske jezgre usprkost činjenici da ova suhoparna sintagma zapravo znači povratak građana svome gradu, njegovo urbano uskrsnuće i živo(s)t.

Biskupovo vrpoljsko skanjivanje nije deskriptivno, boljerečeno, nego preskriptivno: ono ne opisuje stanje stvari, nego bi da propisuje kakve bi stvari trebale biti. Sav je vrag u tome da pred šibenskom katedralom stvari takve već i jesu, jer božanska ironija i jest u ispunjenju želje: policija je građanina Ivasa uslišila, pa je biskupu stišala ton – racijom u Azimutu. Sada se moderna zabava više neće slušati ni čuti da ne kvari djecu, a opsceni plesovi kontakta bit će odmijenjeni onima takta da ne kuže mladež. Revitalizacija se gradske jezgre neće ovako, o Sodomo, o Gomoro!, opravdavati najnižim porivima provoda i zabave, niti će na Grad ubirati profit usred paklene (na)turističke sezone: sva ta moderna karnalnost ima biti stavljena ad acta, ili na muke, sve dok krotki kršćanski duh ne ovlada đavolskim pobudama tijela i buka se ne smiri, recimo to jezikom pravog slavlja: u molitvenom tihovanju.

In summa: intervencija je policije po nalogu biskupa Ivasa reakcija na modernitet shvaćen kao turistički aggiornamento.

Jasno, ovako zvuči kao sprdnja, ali, stvar nipošto nije šaljiva: biskup bi da prevrednuje sve vrijednosti.

On bi propisivao što se pristoji a što je nepristojno, što je moderno a što, valjda, postmoderno, on kao vrhunaravni pedagog pouzdano zna što djecu zabavlja i kako da se provedu mladi ne okrznuvši krilom sumpor, pa da sferu ekonomskog: turizam i profit preskočim, biskup Ivas pouzdano zna što je to urbanitet i kakav grad jest (sein), a kakav treba da bude (sollen). Aurelije Ante Ivas kontra pogana zacijelo ima na umu De civitate Dei: tu nikako ne vladaju infernalno-tržišna načela univerzale neoliberalne države u kojoj njegova roba ima slabu prođu, pa je valja po Azimutu nuditi interventno, policijskom akcijom, kako to već pravila hard-boiled žanra nalažu.

Iako se razlozi biskupa Ivasa ovako razloženi čine svjetovnima i naoko potpadaju pod autonomiju ovozemne realnosti, u biti je spor s Azimutom – teološki spor: pitanje je to za biskupa Ivasa tko ima pravo na Nebo, e da bi se orijentirao u zemaljskom prostoru, i u njemu situirao. Taman kad smo pomislili da bi u Hrvatskoj – pa i zbog dosanjanog sna Oca Domovine dr.Franje Tuđmana da RH postane ono što još oduvijek bijaše da bude, dio EUrope – u takvim sporovima mogla arbitrirati znanost, biskup Ivas podsjeća nas da je ovaj heliocentrički turizam neprirodan, čemu su ovoga ljeta kiše potopne kao Božja kazna dovoljan dokaz: u zemlji u kojoj se sve vrti, a naročito profit, oko ljetnog Sunca, nema istinske zabave ni moderniteta, djeca i mladež tu venu u posjednutoj zapuštenosti puti, urbana se jezgra ne revitalizira a periferija ne urbanizira, i gledajući sve te prizore, čovjek, koji se ne može više moliti ni u svojim kućama, u geocentričnoj hrvatskoj zemlji još jedino može gajiti ljubav, vjeru i ufanje u svoju Crkvu i njen nauk, kojem će nas u času možebitnog spasenja privesti smjerni hrvatski dominis canes, tvrde vjere i pendreka.

Cijeli svoj život družim se s teolozima i svećenicima. Bio sam blizak s velikim Josipom Turčinovićem, dva desetljeća podijelio sam s Adalbertom Rebićem, od dolaska velečasnoga Ramosa u Hrvatsku predstavio sam i o blagdanima svake godine ugostio na televiziji Opus Dei, uređivao redakciju duhovnoga programa koja je prenijela prvu polnoćku iz Jeruzalema, Vatikana i s Kaptola, studirao kod evangelika teologiju, s Šefkom Omerbašićem surađivao od početka devedesetih… – ukratko, ne bi bilo ni pametno ni plodonosno meni predbacivati nezainteresiranost za tegobe uzrokovane bukom Grada pred Crkvom u Hrvata. Ja nisam nimalo pogodna osoba za koju će se kazati: još jedan od onih koji bi Crvku vratili u sakristiju. Ali, nisam ni jedan od onih koji će šutke gledati kako policija u pravnoj državi na raciju odlazi upravo iz sakristije, s preciznim dogmatskim uputama o pravilima zabave i katehezi provoda, uredujući protiv moderniteta kao za Dana Gnjeva.

Papa Franjo je isusovac; ima tome šezdesetak godina kako je jedan drugi jezuit, Alfred Delp, značajna figura njemačkog pokreta otpora, čovjek koji je životom platio optužbu za sudjelovanjem u uroti kojoj je cilj bilo svrgnuće Hitlera, opominjući kazao: “Crkva samoj sebi predstavlja prepreku stilom svog povijesno nastalog načina postojanja. Vjerujem da će nas na svim mjestima na kojima se zarad života dobrovoljno ne rastanemo od tog načina postojanja suvremena povijest pogoditi poput sudačke i razorne munje.“

Crkva u Hrvata ne mora brinuti zbog takve sudbine: stoji postojano kano klisurina. Jedino, živa je crkva, Heilige Geist, u nesporazumu s Zeitgeisom: naša je Crkva predmoderna – čujemo svjedočiti biskupa Ivasa – ali, što je gore, za naše je građansko društvo od te anakronosti kudikamo razornije to što je naša Crkva – seljačka. U kom smislu? U tom, upravo tom. U smislu one jetke židovske opaske na račun Ezekiela: i Daniel i Ezekijel opisuju kralja, ali Daniel kao građanin koji povorku u gradu viđa redovito, a Ezekiel kao seljak koji je s udivljenjem prvi puta vidi. Crkvi u Hrvata nedostaje Dr Theol. et Phil. Alojzije Silberbrandt, informator baruničina sina i njen ispovjednik. Jer, Crkva u Hrvata pola stoljeća i više nije imala posla s građanstvom, a i sama je dolazila sa sela, u selu se najbolje i snalazeći. Jasno, jasno, možemo mi sada do sudnjega dana talambasati o građanskom snobizmu, ali, Crkva je u Hrvata – seljačka.

I to je onaj presudan razlog zašto Crkvi smeta građanstvo: kao što je jednom zgodom, uz kamere HRT-a, Šeks s govornice rekao starom Pankretiću: Joža, ja sam znao da si ti seljak, ali nisam znao da si seljačina.

I, to je sve. Otkud bi biskup Ivas mogao shvatiti i prihvatiti zabavu građana i revitalizaciju urbane jezgre, kad on, zazivajući Kraljevstvo nebesko, pjeva kroz Thompsona Maranata, pozivajući dobrog Pastira, Rabija, Učitelja, da dođe svugdje, na polje, more, gore, jedino ne – u grad. Nije to slučajno.

Jer, da nekim čudom Isus Krist zaista navrati na zelenu površinu ispred Crkve u kojoj se čovjek Ivas više ne može od buke moliti, biskup Ante bi stornirao hodočašće u Lurd izravno poslavši specijalce da tog dugokosog turista uhite zbog narušavanja javnoga reda i mira.

Stoga bi građani ove zemlje dobro učinili kad bi pohrlili u svečeničko zvanje, a ako ne osjete poziv, neka barem onda ugoste Dr Theol. et Phil. Alojzija, pa kad i naša Crkva svikne na građanski život i vrijednosti toga života, možda će se građanima Šibenika u Azimutu ili na zelenoj površini revitalizirane urbane jezgre u zabavi pridružiti i sam biskup.

Svakako, ne Ante Ivas, koji to zasigurno neće doživjeti, ali možda njegov sin.

I Duh Sveti.

Amen.