Piše: Romano Bolković

Koliko god dugo bili u novinarstvu, brojne moje kolege, pa i prijatelji, ipak su za klasu, dvije nedorasli hrvatskoj politici i, što je gore, stvarnosti: cijelo ljeto slušam gluparanja o budućnosti EPH, o Paviću koji će tvrtku gurnuti u stečaj samo da je ne preuzme Hanžeković, o svim potankostima situacije tog holdinga – samo ne o onom presudnom: neće se dogoditi ništa, pikzibneri, jer, evo, zorno vam to govori i dokazuje već i grafika novog broja tjednika “Globus”.

Ne razumijete?

OK, objasnit ću vam, jer znam da ne razumijete, i što je gore, čak ne razumijete ni zašto to ne razumijete: ljudi se žale da im nedostaje sreće, zdravlja, novca, svega na ovome svijetu, ali se još nitko nije požalio da mu manjka pameti, pa tako ni nakon svih objašnjenja vama ne ide u glavu da vi tu niste nikada bili pisci, nego samo – pisari.

O čemu ja to?

Vidite, pogledajte, na naslovnoj stranici “Globusa” imamo dva lika: Kolindu Grabar Kitarović i Ivu Josipovića.

Jasno, postavlja se pitanje: Zašto imamo samo dva lika? Otkud to da su samo Kolinda Grabar Kitarović i Ivo Josipović takmaci za Pantovčak?

Tko to kaže?

Naravno da je to javnosti višemjesečnim radom medija – u prvom redu angažmanom EPH-a kao najvećeg medijskog pogona Hrvatske – naprosto nametnuto.

Nemetnuto, jer, tako odgovara interesu onih kojima je stalo do upravo ovakve predizborne utrke, a ti su, i tu počinjemo tumačenje, na ovoj naslovnici jasno deklarirali svoje prisustvo: lik gospođe Grabar Kitarović na plavoj je, a Predsjednika Josipovića na crvenoj pozadini.

Tko su ti perception manageri koji žele da tako vidimo političku stvarnost Republike Hrvatske, kao borbu crvenih i plavih?

Kako to da odjednom nemamo crvene i crne, nego crvene i plave?

To je stoga jer tako to odgovara našim prijateljima koji određuju stvarnost ove zemlje, pa i presudne političke procese u njoj, po vlastitom protokolu, pa njihovi PR-stručnjaci, marketari i ini i ne misle da bi se u balkanskoj zabiti iole trebalo kreativno angažirati, nego se naprosto američka politička paleta oslikava kao couleur locale: mi doduše nemamo republikance ni demokrate, zapravo nemamo ništa osim klijentelista, ali, imamo magarce i slonove, jer to smo mi, budale kojima nikako da u glavu uđe lekcija koja kratko glasi: upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, politički se bipolarni antagonizam projecira u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tome što danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni drugi to više nisu; partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma, riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu; kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma: odatle crveni i crni. I to je sve – da ponovim: odatle crveni i crni, a ne nikakvi crveni i plavi.

Dakle, sad imamo barem jasnu situaciju u pogledu te velike misterije tko to želi ovogodišnju predsjedničku utrku svesti na obračun blokova, bipolarizirati, a blokove reinterpretirati kao “republikance” i “demokrate”, kao nekakvu sasvim desupstancijaliziranu desnicu i ljevicu, koja se razlikuje još jedino koloristički: kao plavi i crveni. To su dakle naši stari dobri prijatelji Amerikanci, oni kojima dugujemo našu slobodu – i to govorim bez imalo šale – budući da im i politički i vojno dugujemo Oluju, ali, kako to već biva, naši atlanstki prijatelji od narančaste koalicije naovamo sasvim su izgubili mjeru i smatraju – ne doduše sasvim neutemeljeno – da imaju posla sa subinteligentnim bićima kojima ovako očevidno mogu programirati političke procese i njihov ishod, čineći od svog glavnog izvoznog proizvoda, demokracije, robu za koju smo već počeli sumnjati da se čak i ona proizvodi u – Kini.

Ovako besramno otvoreno svesti kampanju na obračun Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović, ovako bipolarizirati društvo antagonizirajući ga bez ikakve odgovornosti i svijesti o mogućim posljedicama, ovako falsificirajući taj prasukob koji je u nas uvijek evokacija WWII, patvoreći ga kao izbor između suvremene ljevice i desnice, zaista je nedopustivo: svaki građanin ove zemlje, ma kakva ona bila, mora podvući crtu ispod koje se više ne može ići, ma kako ona već nisko bila postavljena, i uistinu je neophodno već jednom kazati: Dovde, ali ne dalje!

Jer, možda naši prekoatlanski prijatelji misle da smo mi idioti kojima se može i valjda mora instalirati lidere budući smo dokazano apovijesan narod samoskrivljeno nezrelih ljudi kojima treba tutor, ali, pri tome moraju biti svjesni da to ipak neće raditi do kad oni to hoće.

Vidite, u tome je drugorazrednost mnogih mojih kolega koji nikako ne shvaćaju da se EPH-u neće dogoditi ništa sve dok ne prođu izbori, a vjerojatno za nagradu ni kasnije, budući EPH nije medijski pogon, nego, kako to obično formulaično govorim, medijski relej vladajući ideologije: a ta je, rekosmo, uvijek već determinirana pritiskom izvana.

Ovaj put iz SAD.

Odatle, dakle, crveno i plavo.

Odatle ponajprije plavo, umjesto crnoga: naslovnica nam očajnički kričavo želi sugerirati da nemamo posla s crnilom nacionalizma, ali, avaj, otvorimo li novinu, tekst nevjerojatno imbecilnim naslovom sve to anulira uspostavljajući pravu perspektivu: “Moramo natjerati Glavaša da podrži Kolindu. Na desnici mora ostati samo jedan kandidat”.

Dakle, to su ti plavi!

Plavi koje će podržati i osuđeni ratni zločinac!? Kolinda – o tome sam već pisao, o toj nijansi estradiziranja kampanje, koju se vodi u revijanom tonu Glorije prije no u političko-informativnom idiomu Globusa, pa je ta silnim trudom nametnuta izazivačica aktualnoga Predsjednika RH osoba bez prezimena, osoba svedena na ime, da Kolinda zazvuči kao Severina, odjekujući u ušima šiparica i pasioniranog auditorija Sulejmana, idiotski nesposobnog za javnu stvar, što stvara probleme onima koji bi da tu imamo posla s res publicom i republikancima, ali, shit happens – Grabar Kitarović je dakle kandidat Plavih a ne Crnih, iako za Plave treba u igru ući i Glavaš, izravno iz bosanskohercegovačkog zatvora?! Dobro, koga vi to zajebavate?

Kakvi plavi? Glavaš je plavi? Ili onda ni Kolinda nije Plava, nadasve ne Liepa Plavka, kako bi se s tim ulaskom u igru centarhalfa Glavaša željelo, nego je možebitno Crna, iako je plava, što je sada stvarno velika zavrzlama, ako je ne prekinemo jednostavnom upadicom: Ne serite, kakvi crveni i plavi?

Najprije, otkud vam to pravo da već mjesecima građanima ove zemlje, pa i za njihov novac, namećete kao jedine kandidate Josipovića i Kolindu, kako vi to pišete? Nije li dosta programiranog antagoniziranja građana Hrvatske tijekom dva i pol desetljeća oko navodnog prasukoba ustaša i partizana, čemu je svrha perpetuiranje pozicija moći hrvatskog političkog establishmenta, dok se s druge strane evokacijom ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije? Ovi atavizmi naime prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj liberalno-demokratskoj opciji, dapače je tendenciozno onemogućuju, budući da upravo s te pozicije recidivi dvaju totalitarizama XX. stoljeća postaju passé, politički anakroni i suvišni.

No, to ne brine naše atlanske prijatelje – a zašto i bi, kad nema tog komunističkog glavosječe kojeg SAD od 1990. naovamo u RH nisu potpomogle, kao što se pretjerano ne zamaraju ni činjenicom da izravno navijaju za elektorat kojemu je evo već drugi ratni zločinac neophodan za izbornu pobjedu – nego se sada po uzoru na redukciju parlamentarnoga života zemlje i svođenje demokratske dinamike na apovijesni konflikt koji čuva eho klasne borbe i predsjedničke izbore kani obaviti u tom registru, uz jednu blue-snizilicu: crni su postali plavi, za prigodne potrebe svesrdne podrške talasokracije svojoj kandidatkinji, jer – Semper fi, bumo rekli, ča ne?

Jedino – kakva Kolinda? Kako vam se zove ta kandidatkinja? Je li ovo izbor za Miss Vrata Kvarnera ili su to predsjednički izbori Republike Hrvatske? Dokle ćete srati s tim: Kolinda? Može li malo poštovanja, ili barem samopoštovanja, pa da gospođa svedena na ime dobije i prezime, kad ih već ima dva? ( Moram biti zloban, pa kad već zajebavate uporno s time da KGK ima samo ime, da vas pitam, vi, moderni konzervativci, mene kao liberala ne smeta da i ako žena nosi i svoje prezime uz ono suprugovo, ali, recite, koja je mjera govana koju kanite vi progutati, samo da bi dobili i Pantovčak? Žene vam se ustaju kad uđete u prostoriju, Glavaši moraju za vas navijati, a vama je kandidat emancipirana gospođa koju maltetirate svodeći je na ime, lišavajući je i njenog prezimena i njene jasno izražene volje da ga se udajom ne odrekne! Zar ne vidite da ta gospođa nema veze s vama, licemjeri? Zar ne vidite da svi već vidimo da biste vi i Tomu Nikolića prihvatili kao svoga kandidata, i pred ženom ga i samim sobom opravdali, samo da pokrijete i Pantovčak, kako biste opet mogli u fazu: Sanader? )

Hipokrizija curi s naslovnice “Globusa”: ta dva bloka koja tako energično forsiraju naši američki prijatelji temeljna su prepreka – vidjeli smo netom – artikuliranju građanske politike, ali umjesto demontaže crvenih i crnih, mi imamo falsifikat, patvorenje toga antagonizma u neki navodni sukob crvenih i plavih, po uzoru na demokrate i republikance! Ova bipartijnost (politike) i bipolarizacija (društva) zapravo su prvo u ovoj zemlji treba dokinuti! SDP i HDZ ionako su light-verzije nekdašnjih avangardi nacionalnog i radničkog pokreta: radničkog, dok je SDP bio SKH, nacionalnog, dok je HDZ bio HDZ, a ne stranka koja je dekriminalizirana za potrebe Oligarhije koja u backgroundu plan/sira svoje pulene, e da bi se osvajanjem svih bitnih pozicija političke moći u Hrvatskoj jednom za svagda osujetila mogućnost sankcioniranja ratnog profiterstva aka privatizacijskopretvorbene pljačke; ujedno, i redefiniranje prvotnog socijalnog castinga, koji je u izravnoj vezi s tim prvotnim grijehom i Urkriminalom.

Sve je do toga da tu nikakvih plavih i crvenih ne treba više ni biti, jer oni nemaju nikakav drugi sadržaj doli borbe za partikularne interese i osobni boljitak članova tih dvaju političkih formacija: njihov je jedini ideološki sadržaj i politički program klijentelizam, i kao što je HDZ to dokazao za Sanadera, SDP je to pokazao za Milanovića, ma koliko ta dvojica bili paslični.

SDP, izrastao na praksi komunista, na vlasti se vlada atavistički: svoje kadrove pretvara u funkcionare hipertrofirajući administrativni aparat dražave-muzare; HDZ, koji je zajednica organski povezanih zemljaka, na vlasti je za Hrvatsku zainteresiran jedino kao za Parcelu: njegovi članovi – nagonski sljedeći logiku: zemlja zemljacima! – milijune hektara pretvaraju iz poljoprivrednog ( njihova prošlosti ) u građevno zemljište ( njihova budućnost ), angažirajući pritom zemljake i rodijake vične bagreru i baušteli, jer sve mora ostatu unutar zavičajnoga kluba, budući je sve to naša stvar, cosa nostra.

I sad bi Buzin htio da to budu “ratari” i “stočari”, crveni i plavi, slonovi i magarci – republikanci i demokrati!? Stvarno, takvu transupstancijaciju ne bi ni Superstar Jesus Kristuš Nazarećanin izveo, ma ni uz ministriranje Cecil B. DeMillea, sve da ga osobno u Međugorju uskrsne pred netrimičnim očima vidilica.

Ne znam što mi je tu zapravo antipatičnije: ovo zajebavanje više od pol godine prije izbora s kandidatkinjom koja nikada nije kazala ni slova o Hrvatskoj i u Hrvatskoj, no koja je tome unatoč protežiranija od Sammira, to falsificiranje mrklog mraka koji se skupio u kap koja prijeti da prelije čašu pa je crnilo obnoć postalo nebesko plavetnilo, ta dosadna ideološka fantazma o prasukobu koji je u temelju svih hrvatskih društvenih proturječja koja su svediva na nosivi antagonizam ustaša i partizana presvučenih u balkanske republikance i demokrate, taj neprekidni medijski teror pogona koji je odavno trebao biti zatvoren, no koji će, unatoč hinjenom neprijateljstvu, nastaviti raskošno prosperirati tijekom vladavine HDZ-a, koja dolazi s neminovnošću prirodnih pojava, kao grom poslije munje i zima poslije jeseni, ili ta notorna bahatost marketinških stručnja naših atlanskih saveznika koji ovu zemlju dizajniraju tako se zadriglo s njome izrugujući, da se njena stvarnost već rastvorila u sasvim neuvjerljivu fikciju: ovdje će tjednici i opet biti Globus, s egidom nacionalni, i Nacional, s egidom globalni tjednik, dnevni su listovi Jutarnji i Večernji, da se idioti ne zabune, jedna je stranka zaštitnica Nacionalnog a druga Socijalnog, da se nacionalsocijalisti baš ne okupe odmah u jednu partiju što u demokraciji naprosto formalno nije prikladno, sad dakle imamo dva predsjednička kandidata, a o podjelama na Hrvate i Druge, vlast i oporbu, ljevicu i desnicu, euroskeptike i euroentuzijaste, jugonostalgičare i nacionaliste, urbane i turbofolklorne… u osnovi na Crvene i Crne da i ne govorimo, jer, sve u svemu, ova zemlja u ovom deliriju dualiteta izgleda kao da ju je dizajnirao neki nižerangirani službenik u nekom Stranom Ofisu, zlobno se sprdajući s osnovnom karakteristikom njenih žitelja, a ta je da su – trotli.

Dragi prijatelji Amerikanci, mi znamo da vi nama želite sve najbolje, pa nam za naše dobro demokratski izabirete predsjednice, kao što uklanjate premijere ili intalirate cijele koalicije, ali, moram vam na to ukazati, u vašem vladanju ima nečeg paradoksalnog: ako želite da preuzmemo vaše vrijednosti, recimo narečenu demokraciju, pa dajte nam dopustite da mi biramo tko će nas predstavljati, ma kakve idiote izabrali. Paradoks je u tome da i vi birate vaše idiote, evo, cijeli su svijet otjerali u recesiju, no iako želite da usvojimo vaš način života, ne dopuštate nam da i mi biramo našeg zajedničkog, američkog predsjednika; ta, zar to nije paradoksalno? A vi, iako ni mrtvi ne biste htjeli biti Hrvati, ovdje izigravate ono vama najsvetije, demokraciju u njenoj srži, instalirajući koga hoćete, kad hoćete, gdje hoćete, mada, vidjet će se, ne dokle hoćete.

I sad, kao unuk žene koja je rođena na američkom tlu, moram vam unatoč svoj simpatiji za našu veliku zemlju kazati: ne zamjeram ja nama što Hrvatima namećemo političke lidere, nego mene, ipak i kao Europljanina, smeta što to radimo tako neuglađeno, tako brahijalno, tako primitivno. Ne pristoji se vladarima svijeta takav prostakluk.

Vidite: ne prigovaram ja iz političkih, nego iz estetskih razloga.

Molim vas, uzmite zato već do sljedećeg tjedna svoje slonove i magarce, i vratite nam Đidu i Didu. Ja znam da se vi silno trudite, znam ljude osobno – Chapeau, maheri! – ali, sinovci, nisam ni ja pola stoljeća vesla sisao, a ova dva, tri desetljeća po tuzemnoj Dolini Suza, ako je ne razorite, hodat ću nekako uspravnije već i zbog ovoga teksta, a naročito ako se ne saginjem da vam ga popušim, makar bio jedini u ovom poniženom narodu koji se nije naklonio, dok vi prolazite put Ukrajine ili dokle već kanite.

Danke Dojčland!