Od ovoga nema dubljeg dna: Stojka me vara s đezerom Malembebeom, Čadež me naguzio u Čavoglavama, na Filozofskom u ljetnom roku nisam dao niti jedan ispit, znači padam godinu.

Piše: Pavle Svirac (Arteist)

Onda mi je još Drago Pilsel poslao zajedljivi mejl da me totalno dokusuri. Prigovarao mi je što sam mu u svojoj nazovi prozi za prezime stavljao Piksel umjesto Pilsel, ispljuvo mi knjigu i sve u vezi mene:

daklem, osim što kao groupie i kao solo prostačiš (kladim se da to tvoje kenjanje, kao ni moje, znam to, nažalost, uopće ne zanima širu publiku, a kamoli rendelicu jer da ju zanima bilo bi to katastrofalno za sirote u gazi) i imaš nervne slomove kada ugledaš jergovića (u korijenu svake agresije je i neka debela frustracija, pa kad pišeš piksel ja čujem ”jebem mu mater”)

Najgore od svega bilo mi je što je Pilsel u tom mejlu zvučao i nekako franjevački skromno, pljuvao je i po sebi, nazvao se propalicom, pa su me njegove primjedbe dodatno zapekle. U njegovoj želji da bude dobar kršćanin naslutio sam samo jednog crva grijeha koji mu može, ako nešto ne poduzme, nagristi čitavu dušu i takvu izgriženu kao trul list, baciti je Nečastivom pod noge: bio je, vidjelo se to u mejlu, previše ponosan na to što mu je knjiga proglašena bestselerom, često je to napominjao. Osjetio sam da ga je ta činjenica odvela u grijeh oholosti.

Sve bih to još nekako preživio da mi za vikend u Plitvičku nije banula stara. Na sebi je imala onu svoju duboko dekoltiranu, crvenu haljinu koju je zadnji put nosila na godišnjicu mature. Stari joj je prigovarao da u njoj izgleda kao umirovljena srpska pevaljka. Krupne, nekad koliko-toliko čvrste dojke, sad su joj već dosezale opasno blizu pupku. Teško ih je bilo razlikovati od jastučastih, trbušnih nakupina sala. Šokirala me.

– Oprosti, sine, što ti nisam javila da dolazim… U zadnji čas sam odlučila sjest na autobus… Sanjala sam da ću uskoro umrijet i da neću vidjet IKEU! Gledala sam otvorenje na Dnevniku… Kao u raju! Morala sam je doći vidjet… – razbrbljala se.

Osvrnula se po stanu. Bio je u totalnom rasulu, smrdio je po brabonjcima. Kad je prljavom jastuku u kutu sobe ugledala sklupčanu kozu Bijelku, stara se skoro onesvijestila.

– Sine! – skoro pa je kriknula. – Jel tu živinu držiš u stanu zato jer ne možeš naći curu!? Šta sam Bogu skrivila… Ko onaj Tuna, nećak od moje pokojne matere. Dok su živjeli po brdima oko Promine, nijedna cura nije htjela poći za nj, pa je stalno išao među koze! Ko me ukleo da mi je sin ko ludi Tuna!

Potrošio sam jebenu energiju, najmanje pola sata uvjeravao sam je, zaklinjao joj se da Bijelku čuvam frendici koja otvara eko farmu. I da je mlijeko od te koze odlično za mozak, pomaže mi u učenju. Tu sam se sjebo, nisam smio spomenut učenje. Stara je odmah grčevito počela upirat da joj pokažem indeks, da joj kažem koliko sam točno ispita položio, hoću li uspjeti upisati treću godinu na Filozofskom. Krepo sam skoro, skršilo me to nadjebavanje s njom, uvjeravanje da je sve pod kontrolom, da ću na jesen do kraja položit ispite i upisat treću godinu.

– Daj da vidim indeks! Zašto ga skrivaš!? Jel će se opet ponovit ono kad si u osnovnoj skrivao svjedodžbu, pa sam je slučajno našla među prastarim gaćama dida Baje i imala šta vidjet, jedinica do jedinice! – kršila je prste pred zapadanje u histeriju.

– Morao sam ga ostavit u referadi! Dobit ću ga u ponedjeljak!

Jedva sam nekako skrenuo temu na ono zbog čega je stara zapravo i došla u Zagreb – kako će u IKEI kupit Slavici opremu za spavaću sobu, kao svadbeni dar. Ponudio sam se da idem s njom i pomognem joj u odabiru. Pristao sam na tu pokoru, samo da me više ništa ne ispituje o ispitima, indeksu. Znao sam da će se u IKEI stara totalno raspametit i pustit me na miru. Njoj će tamo bit kao da je u raju, a meni kao u podnošljivom limbu. Moći ću i prileć na neki od kreveta dok ona razgledava švedski namještaj.

IKEA mi je ipak više nalikovala na pakao nego na limb. Pa da, mističar Svedenborg je baš tako opisivao pakao: hrpa plastike, simulacija kućanstva kakvo si nekad za života imao na zemlji. Samo što je ovo kućanstvo čitavo od plastike, kao Barbikina kuća. I u trenu se može osuti na sitne, neprepoznatljive komade, kao kad dijete s petog kata baci lego-letjelicu dolje na travu. Fakat, IKEA namještaj su đavolje lego kocke kojima đavo uređuje stanove lakovjernim, grešnim ljudima. Moram to zapažanje poslat duboko religioznom Pilselu na mejl, pomislio sam gmizeći za starom po IKEI pretrpanijoj nego što će bit pakao nakon Posljednjeg suda.

Staroj se brzo otvorio apetit, kao onim babama što počnu vadit pileće batke čim uzbuđene sjednu u vlak. Htjela je da idemo u restoran na Ikein specijalitet – mesne okruglice. Stara je čula da se te okruglice prave od trulog, konjskog mesa. A ona je kao klinka često jela konjetinu, uglavnom trulu. Kad su iz Promine došli u Đakovo, njezini su bili jako siromašni. Čim bi nekom susjedu od starosti uginuo konj, stari od moje stare dolazio bi po konjsku lešinu, oderao je i meso skladištio u pušnicu za svoju ubogu obitelj. Uglavnom, okus utruljene konjetine moju staru vraća u dane djetinjstva, baš kao i Aralicu kozje mlijeko.

U Ikeinom restoranu, za jednim od plastičnih stolova, spazili smo Jergovića. I taj stari šopingholičar motao se ovuda… Fakat, pa on je većinu svojih dnevničkih zapisa pisao po kafeteterijama šoping-centara od Remetinca do Dubrave, otkrio je to u “Rodu”. Evo ga sad i tu… Na vatrenom krštenju u Ikei gdje umjesto puščane tanadi fijuču mesne okruglice.

Nisam se ni okrenuo, a moja besramna stara mu se već uvalila za stol, govorila mu nešto, a on ju je preko kurca slušao. IKEA se za mene naglo pretvorila u pakao, iz limba sam bio bačen u najdonji deveti krug da vječno trpim poniženje pred Jergovićem. Imao je Pilsel pravo, dobivam nervne slomove kad ga vidim… Kako da ne dobijem!

Stara mi je počela domahivati da dođem do njih. Ja sam na to počeo neurotično odmahivat glavom, pokušavajući joj dati do znanja da nema šanse da dođem. Stara je na to dokoračala do mene, energično me povukla za ruku i bacila me takvog trulog, trzavog, ravno Jergoviću pod noge.

– To vam je taj moj… Jako je sramežljiv kad je s drugima. A kad je nasamo sa mnom onda se istresa na mene… Rekla sam vam maloprije, i on je ove godine objavio svoju prvu knjigu, “Književnu groupie”. Prikazao me u njoj ko zadnju drolju, ko da sam mu krvni neprijatelj. A uvijek sam mu spremala sendviče u školu, učila s njim, peglala mu košulje, sramotila se na roditeljskim sastancima.

– Nije vaš sin tu izuzetak – napokon je progovorio Jergović. – pa devedeset posto hrvatskih literata htjelo bi da su im majke bezosjećajne drolje. Valjda tako žele dokazat da su i oni imali nekakav svoj PTSP, neko svoje grozno iskustvo. Zato su se svi zajedno, na čelu s Perišićem, onako zdušno naguzili pred onom francuskom fukarom, degenerikom Mišelom Elbekom… Nego, kako ste rekli da se zove knjiga vašeg uvaženog sina?

– Književna groupie.

Jergovićevo sivo, smušeno lice kao da je na trenutak oplahnuo neki skoro pa božanski sjaj.

– Pa ja sam o toj knjizi pisao… Šimpraga mi ju je dao… Meni se to jako dopalo… To korištenje živih ljudi od krvi i mesa za književnost. Meni je to baš basarijanska ideja, luda, jako odvažna: umjesto da romani nastaju i postoje unutar države, grada, vaš sin je, gospođo, državu, grad, stanovnike organizirao kao književnu građu i uobličio je u pikarski roman. Meni je to izazovno, skoro pa genijalno. Sve sam to napisao u tekstu za Subotnju matineju. Predao sam to na desk prije nego sam išao na odmor u Konavle. Predao sam s još šest unaprijed napisanih tekstova. Preračunao sam se, njima je trebalo samo pet da popune ljetne brojeve. Očito su ovaj tekst o knjizi vašeg sina ispustili. Pobrinut ću se da ga objave na jesen. „Ironična veselost đakovačkog harlekina”, tako sam ga nazvao.

Staroj su se usne razvukle u zadovoljan osmijeh ponosne majke. A, ja… Nisam se još toliko izvještio u pisanju da bih riječima precizno znao prenijeti to sakralno oduševljene koje me obuzelo. Koja je to bila promjena u samo nekoliko sekundi! Iz totalne depresije, poniženja, u totalnu ekstazu! Malo mi se poremetilo u glavi od tih psihičkih oscilacija, kao onim sirotanima koji osvoje milijunski zgoditak na lutriji. Nepovezano sam počeo prtljati, sve u nekoj suludoj želji da Jergoviću barem donekle pokušam uzvratiti radost što mi ju je pružio:

– Ja sam vam frend s Viskovićevom na fejsbuku, vidim sve statuse koje objavljuje. Mogu ga špijunirat… Često i vas spominje, ogovara… Em da ste neobrazovan, da niste završili fakultet, a lažete da jeste, em da vas je on kad ste bili prijatelji vodao na ukusne večere, a vi ste onda bez ikakvog razloga ugrizli ruku koja vas hrani. Onda se dolje u komentarima priključio toj raspravi i Zvonko Maković. Napisao je da je jednom bio s vama kod Viskovića na ukusnoj, ribljoj večeri i da ste se vi pravili da jedini znate kako treba jesti ribu, a zapravo niste znali. Maković je u idućem komentaru ustvrdio da ste vi totalni dibidus, analfabeta po pitanju riba…

– Šta si se sad najednom tolko uzmljeo… – sasjekla me stara. – Do maloprije si se držao kao posrani ćuk. Čim te čovjek malo pohvali, melješ li ga melješ. Takav si bio i ko mali, nije se s tobom moglo vozit u autu koliko si znao brbljat…

Možda i bolje da se me stara prekinula, jer kad sam u transu, fakat počnem nekontrolirano izgovarat pizdarije, uvrijedim ljude a da i ne skužim da sam ih povrijedio, to je velika mana. To mi se dogodilo i s Pilselom, zbog svoje disleksije napisao sam u nekom od prijašnjih tekstova da se preziva Piksel.

Stara me u pravi čas odvukla od Jergovića. Vidjela je da na pultu nestaju plastični tanjuri s mesnim okruglima. Požurili smo ugrabiti zadnje porcije. Dok sam jeo, stalno sam pogledavao u Jergovića koji se još neko vrijeme zadržao za stolom, zamišljenog pogleda ispijao je kavu ili čaj iz žute IKEA plastične čaše.

Nakon što smo se nasitili konjukturnih mesnih okruglica, stara i ja nastavili smo tražiti namještaj za uređenje Slavičine spavaće sobe u kojoj će za dva tjedna provest prvu bračnu noć sa svojim odabranikom. Dok smo bili na odjelu s plastičnim krevetima, staru je na mobitel nazvao stari. Kratko su razgovarali, čuo sam, stari se nešto dernjao. Stara je bila jako uznemirena nakon tog razgovora.

– Šta je bilo? – pitao sam.

– Pijano govno ljubomorno je što sam s tobom, što sam njega ostavila samog u Đakovu. Bulazni nešto o Čavoglavama… Da su mu neki njegovi iz garde javili da su tebi u Čavoglavama nekakvi novinari smjestili neku odurnu spačku… To samo može smislit njegov bolesni mozak, izrešetan delirijum tremensima… Želi nas posvađat.

– Daj, prepričaj mi što je točno rekao! – jurnula mi je krv u lice.

– Da su te nekakvi srpski novinari jako napili i gurnuli ti ljuti feferon… U guzu. A drugi dan te uvjerili da si imao homoseksualni odnos s jednim od tih novinara. Čitav su igrokaz smislili, s nekakvim kavezom u strogom centru Čavoglava… To je rekao. Tvoj otac je lud! Ja bih najvolila da ga zatvore u ludnicu… Bar dok ne prođe sva ova ludnica oko Slavičine svadbe.

Dakle, Čadež me ipak nije naguzio u Čavoglavama! Ipak je to bio samo običan, ljuti feferon! Zato me onako i peklo danima u anusu… Pa da, ne bi to tako peklo od penisa! Nisam mogao kriti svoju sreću! Kakvi pozitivni obrati! Bog me ipak voli!

U totalnom ushićenju, bacio sam se od radosti na krevet pored kojeg smo stajali. Krevet se poda mnom raspao na sastavne dijelove, kao kula od karata. Malo me natuklo u leđima, ali ništa strašno…

Kad sam se vratio sa starom u Plitvičku, još sam bio u povišenom naboju… Glupavo rečeno, htio sam sa što više ljudi podijeliti svoju sreću. Rasklopio sam laptop i krenuo nabrijano pisati mejl Pilselu. U njegovom mejlu osjetio sam kao da se pomalo hvasta svojim poznanstvom s Jergovićem, i time što mu je Jergović uredio knjigu i napisao pogovor za nju. Iz tog sam razloga svoj mejl započeo ovim riječima, pa da i njega malo zapeče, ali ne na onom mjestu gdje je meni gurnut feferon, nego na puno bolnijem, u duši:

Dragi Drago, evo baš sam bio s Miljenkom na mesnim okruglicama u ike-i. Jako mu se dopala moja knjiga za koju vi nikad ne bi, kako ste napisali, izdvojili 69 kuna, čak i da vam Josipović ponovo dade posao savjetnika. Miljenko je odmah nakon čitanja sastavio panegiričan tekst o mojoj Književnoj groupie, bit će u Subotnjoj matineji objavljen za koji tjedan. Koliko znam, o vašoj autobiografskoj knjizi u Subotnjoj matineji nije napisao ni retka…