Piše: Romano Bolković

Hrvatska desnica ima silnih problema s Nijemcima: Alzheimer se razmahao do te mjere da ne samo da se desnica ne sjeća vlastite prošlosti, nego se počela prisjećati one imaginarne.

Kao što svi pamtimo, na sprovodu predsjednika Tuđmana bio je njegov veliki prijatelj, turski predsjednik Suleyman Demirel.

Zašto su Tuđman i Demirel bili prijatelji?

Stoga jer su, svjedoči Demirel, zajedno nastojali oko stabilnosti Balkana. To pak pretpostavlja obostrano razumijevanje i uvažavanje, možda i istovjetnost pozicija, kad je već Demirel, unatoč svima i svemu, došao na Tuđmanovu sahranu.

Današnji se HDZ poziva na Tuđmanovo političko nasljeđe, na njegovu politiku i ostavštinu. Zanimljivo, nakon što se za razliku od Tuđmana otklonio od Tita, sada se otklanja i od njegove velike saveznice – Turske!

Evo, u izvješću iz Berlina, gdje našijenac postaje euforičan kao djeca kad ugledaju more, sasvim nesvjesna konteksta, Ivana Petrović snatrit će o Njemačkoj kao povlašenom i isključivom agensu svih procesa kojima je cilj BiH s tri konstitutivna naroda, a ne “unitarna BiH gdje Turska vodi sve procese.”

Usred Berlina – a u ovom slučaju riječ je zaista o centru Berlina – govoriti o odnosima Njemačke i Turske na ovaj način, mutna je međugorska vizija koja ne razabire ni najapstraktnije oblike današnje bosanskohercegovačke, europske i svjetske stvarnosti. Jer, tu vrije uzavrela rvacka krv, ona irudova, koja Bosance zove: Turci, pa, kažem, usred sredine berlinskog Mittea misli da cijelu tetutonsku, germansku i općenjamačku prošlost ima na starani svog lokalnog sukoba s istočnom mostarskom obalom.

Jedini problem u ovoj viziji svijeta, koja je već jednom Hrvatsku koštala države, strahovito je nedotupava pomisao da bi Angela Merkel Mauer iz Berlina preselila na Drinu, što je bilo jasno već Franji Tuđmanu, pa je budućnost BiH rješavao i na adresi na kojoj će se nesumnjivo ona i dalje rješavati: za Tuđmana Muslimani možda nisu bili hrvatsko cvijeće, kao za Antu prezime mu znate, ali ni Hrvatska nije bila Predziđe Kršćanstva, budući da dr.Tuđman Franjo nikakav univerzalizam, pa ni katolički, alergičan na globalizam, nije obadavao pol posto, meknimo za primjer, pa na Turke nikako nije više gledao iz Sigeta.

Ova politka, koju se sada pokušava rehabilitirati kao autentičnu državotvornu politiku izvornoga HDZ-a, zapravo je politka Šuška bez Tuđmana, a ta politika u Hrvatskoj ima budućnosti koliko i Rojs šanse da postane pobjednik Plesa sa zvijezdama. Ne zato jer ta politika nije unosna, ne zato jer nije praktična, ne zato jer nije realna, nego zato jer je – lišena sadržaja. Kao što Bošnjaci drže figu u džepu pa pod građanskom Bosnom misle na unitarnu, tako i ova hrvatska politika pod troentitetnom BiH misle prelazni oblik secesije i definitivnu disoluciju BiH.

OK, zašto ne, jer, konačno, raspala se Jugoslavija, što ne bi i BiH, budući da je to zemlja i Hrvata i Srba, a ne samo Bošnjaka, pa ako dva od tri naroda ne žele živjeti u zajedničkoj državi, ne znam zašto Bošnjaci misle da bi ona, in ultima linea, morala opstati, ali, opet, kakav raspad BiH, o čemu mi to pričamo: tko to u današnjoj EU uopće smije zamisliti takav razvoj događaja, osim par lokalnih geopolitičara iz posuške Osmice ili novinara vanjskopolitičke redakcije Nove TV na proputovanju Republikom Srpskom, da o Dodiku ne govorimo?

HDZ bi reafirmirao Tuđmanovu političku agendu, ali, ni u čemu je ne bi slijedio: za po doma, odričući se pomirbe, za po vani, ignorirajući temeljna načela njegove vanjske politike. Jedno od tih, kakvo god bilo, ne govorimo sada o tome vrijednosno nego deskriptivno, bilo je: problem se položaja Hrvata u BiH treba rješavati i uz savezničku pomoć – Turske!

Ostavimo sve razloge zašto je tome tako po strani: očito, tome je bilo i ostalo tako.

No, sada bi se uskrsnuće Tuđmanove politike u BiH trebalo zbiva kroz patvorenje te politike, jer – što, jučerašnja Turska nije ova današnja? Ne, nije istina, u bitnom jest: u prisutnosti u BiH. Ostalo je u ovom slučaju irelevantno.

Gledati iz Berlina u pravcu BiH razroko, s jednim okom u Zagrebu a drugim u Mostaru, ne znači više no komičnu grimasu: smiješan je taj prizor djeteta koje se osililo zbog Mame iza njegovih leđa: sad će ona pokazati malom Suleymanu njegova Alaha! Jedino, problem je u tome što mama žuri na Sulejmana Veličanstvenog, pa nema vremena za malog Petra Krešimira i njegove deluzije.

Mi, oboljeli od grandomanije, valjda kompleksirani životom u susjedstvu brojnijega naroda, stalno želeći biti lideri, pa makar regije koju istovremeno shizofreno preziremo, nikako ne vidimo da je Dragoš Kalajić imao pravo kad nas je podrugljivo podučio da je Vatikan intervenirao u SAD u obrani katoličkih utvrda u BiH, a ne hrvatstva, jer su glupani Hrvati ratom s Muslimanima počeli gubiti te posljednje utvrde od kojih katoličanstva nema istočno sve do Filipina, da bi sada previđali kako Njemačkoj ni na kraj pameti nije pripremati sutrašnju Veću Hrvatsku, nego je njen jedini posao s partnerima konsolidirati i ovaj, dvadesetmilijunski dio europskoga tržišta, prije no što sve ode dođavola, nakon što Britanci napuste EU, ili atlanski napor jednostavno, ne tolerirajući da Njemačka dobije u miru ono što je izgubila u ratu, Europu baci na koljena.

Koliko god se to činilo nelogičnim, zbog nevoljkosti EU da Tursku pripusti u svoj uljudbeni krug, Turska je na Zapadnom Balkanu svakako jedan od tih partnera. Jer – jest. Naprosto je tu. I s time se mora računati, baš kao i na činjenicu, kao što je rekao Mustafa Cerić, da je Islam tu došao da ostane. Bosna i Hercegovina neće biti unitarna, ali, ni RH neće voditi emigrantsku politiku. Ja nikako ne razumijem kako je to Ante Alzheimer zaboravio, a dva je puta, 1945. i 2000., podsjećan ne tu važnu činjenicu njegove povijesne memorije i anamneze.

Kad se pozivate na Tuđmana, blesani, barem ga proučite.