Piše: Karlo Jurak

Kada se gospodarska situacija krene zaoštravati (obično u smjeru pogodovanja kapitalu), uvijek valja skrenuti pozornost na druge teme za koje se čini da nemaju veze s ekonomskim odnosima. Obično se tada bude aveti prošlosti što nije problem u društvu koje je duboko podijeljeno prošlošću. U slučaju Hrvatske riječ je, dakako, o ustašama i partizanima, te o junacima i grobovima, s jedne i druge strane. Povjesničarska struka tu je glavni kotačić u nadgradnji, glavni provoditelj određene ideološke hegemonije. Ona dominantna već četvrt stoljeća u Hrvatskoj je ideologija povijesnoga revizionizma (naravno, to nije slučaj samo s Hrvatskom, to se posbeno ističe u svakoj postrealsocijalističkoj zemlji). Kako povijesni revizionizam kao kapitalistička ideologija funkcionira, ostavimo li čak postrance krajnje desno orijentirane fašistoidne povjesničare, najbolje se vidi na primjeru obilježavanja dana žrtava totalitarističkih režima. Cilj takve manifestacije na državnoj razini je jednačiti, unutar liberalno-demokratskog diskursa, socijalizam/komunizam i fašizam/nacizam kao jednako zlokobne totalitarističke ideologije. To dovodi do toga da se relativizira pobjednička i poražena strana, agresorska i oslobodilačka, a shodno tome i žrtve pa nužno dolazi i do renacifikacije, tj. fašizacije društva jer se antifašistički pokret prikazuje kao izdanak jedne totalitarne (komunističke) ideologije. Ključna je stvar održati stabilnost neoliberalne politike (koja se ograđuje od svih totalitarizama) i uzdići ideal „demokracije“ (koja je ustvari samo predstavnička demokracija, dakle demokracija za manjinu, kapitalistički parlamentarizam), a to je moguće jedino ako se do kraja oblati prirodni i jedini neprijatelj kapitalizma – socijalizam.

Postrealsocijalističke zemlje imaju tu sreću i nesreću ujedno što su njihove antifašističke pokrete predvodili komunisti. Sreća je svakako u tome što je njihov antifašizam bio povezan i s klasnom borbom te što su, dolaskom na vlast, podigli tvornice i poduzeća, opismenili veliki dio stanovništva, omogućili besplatno zdravstvo i školstvo, itd. Nesreća je, međutim, u tome što su se tî režimi s vremenom izobličili u svoju negaciju te dali vjetar u leđa svojim protivnicima da se obračunaju i sa svim pozitivnim tekovinama socijalističkih revolucija. Danas se to reflektira u relativizaciji antifašističke borbe koja se uglavnom promatra kroz prizmu zločinâ, a grobova i žrtava ima sve više i više kako je taj rat vremenski sve dalje i dalje.

Revizija povijesti podudara se s „demokratskim promjenama“. Na prvi pogled paradoksalno – „demokratske promjene“ oživjele su vrlo antidemokratski nastrojen fašizam. Upravo s njima dolazi do masovnih rušenja antifašističkih spomenika, vandalskih ispada na njima, preimenovanja ulicâ i trgova koji su nosili imena antifašističkih boraca, drastične mijene kurikuluma povijesti, itd. Na scenu stupaju „dušebrižnici“ koji revitaliziraju fašizam, iako se zvanično ograđuju od njega i to sve pod označiteljem „demokracije“ i „anti-totalitarizma“. Povijesni revizionizam ubrzo se pokazao kao uistinu djelotvoran i poželjan u društvima koje proživljavaju tranzicijski period, drugim riječima, period uništavanja svih pozitivnih tekovina socijalizma, tj. „komunističkog mraka“ kako se to nanovo naziva.

Državni ideološki aparat u vidu medija i obrazovnog sustava, a pod inženjerstvom povjesničarâ-revizionistâ i političke nomenklature ima u cilju u narodu ogaditi svako sjećanje na socijalistički period, a to je najlakše učiniti pozivajući se na ljudske žrtve i rat. Junaci i grobovi mijenjaju se onako kako se mijenjaju i režimi, a svaki režim uspijeva i uspješno manipulirati žrtvama – što je drugo nego manipuliranje kada se govori o „žrtvama komunističkih zločina“?! „Komunistički zločini“ kao označitelj imaju daleko veći domet nego se to čini – zato što su „komunistički“, valja sve „komunističko“ („socijalističko“) odbaciti kao štetno i nepoželjno. A nije li to savršeno za Kapital?

Čak i ako se ne može doslovno govoriti o izravnoj fašizaciji, onda se svakako može govoriti o hvalospjevima liberalizmu i „demokratskim promjenama“ – odbacujući sve totalitarizme (dakle, i socijalizam/komunizam i fašizam/nacizam), stvara se neka vrsta sigurnosti postojećoj kapitalističkoj liberalnoj demokraciji kao jedinoj ispravnoj, kojoj „nema alternative“, koja je pobijedila devedesetih i donijela nas do „kraja povijesti“. Kako to upravo tako djeluje, ne treba čuditi koliko je upravo to sublimiranje „anti-totalitarističkog duha“ krajnje ideološki obojeno (iako se i glede ideologijâ govori o „kraju ideologijâ). Prije svega se to vidi u simboličkom nasilju koje provode akteri te dominantne ideologije – značenje „totalitarizma“ uzima se posve samorazumljivo i uopće nema dvojbe da je socijalizam/komunizam totalitaristički i da su to nužno bile „komunističke diktature“ (makar nikad nije bilo nečega što se u punom smislu može nazvati „socijalističkom državom“, a kamoli „komunizmom“, a „komunistička država“ čak je i oksimoron). Neupitno je, naravno, i što je „demokracija“ i „demokratski procesi“.

Dok se prizivaju događaji i žrtve prošlosti te dok se ta prošlost relativizira na svim razinama pa i do same karnevalizacije (jer što je drugo nego karnevalizacija kada se koji političar šepuri čas po ustaškim, čas po partizanskim stratištima?), puno je lakše uništavati poduzećâ, smanjivati radnička prava, privatizirati što se sve još privatizirati može, i tsl. Naročito je to lakše kada se glavnog neprijatelja uništava na simboličkoj razini. Ako i to zakaže, tj. ako se liberalna demokracija prestane moći nositi sama sa sobom i kontradikcijama koje neprestano stvara, onda je manji problem uskrsnuti fašizam jer isti uvijek nastaje i raste iz truleži kapitalizma. Kada se jednače ustaše i partizani, kada se mijenjaju nazivi ulicama i trgovima, kada se oskvrnjuju antifašistički spomenici, daje se više mogućnosti kapitalizmu za preživljavanje.