Piše: Božica Jelušić

U Podravini ima mnogo atraktivnih i toplih zakutaka, gdje možeš provesti dan, sjedinjen s elementima, zaštićen ljepotom krajolika, pretopljen u toplini zadnjega dana ljeta. Ne treba ti nikakav “nadzor nad vremenom”, nikakav poseban cilj, ispunjenje norme, osobni domet ili vidljivi trag u postojanju. Samo uživaš, samo se prepuštaš, živiš u trenutku, a jedini ugodan i nezadani posao jest promatranje, ugađanje očnom živcu. Pročitala sam negdje kako “sama ljudska pamet nije dovoljna za postizanje spokojstva”, što u potpunosti potpisujem. Potpora koju daje priroda, osjećaj da još uvijek postoji uneposrednoj blizini nešto neistraženo i vrijedno truda, međutim, mogao bi biti pravi put do željenoga pretapanja i blaženoga ispunjenja.

Razmišljam o tome u ŠALATINOMU JARKU, veoma osebujnoj lokaciji u Bilogori, blizu Mičetinca. U nekadašnjoj ledenjačkoj udolini nanizane su stare i nove klijeti, visoko drveće, poput breza i pitomog kestena, jablanova, bagrema i starih voćaka.Iza njih, trsje se penje uz brijeg, hvatajući sunce i skupljajući slador u bobama, gdje se već miješaju čarobni okusi i buduća izvanredna vina, prozračna i čista poput suza.Vidim kruške tepke, viljamovke, trorotke, starinske jabuke poput zelenih loptica prošaranih tankim crvenim prugama, potom kestenje u smećkastim ježurkama, mušmule, smokvu stisnutu uz okrečeno pročelje, napola manju od mediteranske, ali slatku kao djetetov poljubac. Među trsjem rumene se rajčice i iz pijeska proviruje poput šake debeo zlatast i ljubičast luk.Dimovi roštilja, krčkanje u kotlu, veselo rumenjenje u pećnicama i krušnim pećima, reći će nešto o kulturi življenja u Podravini: još se ovdje znade ljudovati, blagovati i uživati.

Ovdje smo provodili živo, emotivno ispunjeno i nabijeno vrijeme kod Heidlera i Tomerlina, kušali fine rakije, spajali šarenu slaninu i šupljikavi, pedalj visoki Maričin kruh, slađi od kolača, dodajući k tome bobu muškata, plemenke, kadarke, a u kasnu jesen izabele s brajde, od čijeg se mirisa ose obeznane i padnu u bokal s odvrelim moštom, ostavljen na hrastovoj planki ispred praga. Tu smo nekada recitirali GALOVIĆA, planirali jednokratnu izložbu na stablima, slušali drozdov triler u grmu gloga, prepoznajući u njemu slatku pticu mladosti, koja nikada neće odletjeti iz našeg intimnog okružja. Ali naravno, dva se desetljeća obrnu poput ringišpila na poljani i vrijeme kermesa prođe, ostavljajući samo razgorjeli krijes u večernjim nebesima, kao nostalgični podsjetnik. Heidlerova je klijet izgorjela, drugi su ljudi u njegovu preuređenom domu.Voćnjak je iskrčen, ovcama niti traga. Najstarije, slabovidne i oljuštene klijeti, uskoro će se srušiti do temelja, u hrpu gline, crijepa “bibera” i polomljene trske. Ivan T. otišao je za nebeskim konjima i samo njegov narisan grozd na lagvu svjedoči o darovitosti skromnoga čovjeka izraslog iz podravske brazde, jednako vična plugu kao i kistu i dlijetu samonikloga umjetnika.Unutra, u klijeti zabravljenoj kovanim ključem, još su i neke slike, koje bih voljela vidjeti ponovo.

Imam nekoliko razloga zbog kojih bi trebalo doći u Šalatin jarek sada kad “zaglađujemo hrapave bridove starenja” (Wilsaon) ali i jedan veliki, poradi čega valja taj susret ostaviti barem na neko vrijeme. Ovo mjesto spada u moja “zagonetna lovišta sjete” i možda po prvi put želim pustiti svoju lovinu, ne pokloniti joj niti stiha ni osmijeha, da lakše zaboravim onu koja sam bila,koja je mogla svima oprostiti i na svakom promrzlom korijenju razviti novi list, novu stabljiku i novi stidljivi cvijet, nalik na nevinu i samohranu ljubav.

(31. kolovoza 2014., Flora Green)