Piše: Romano Bolković

Noćas sam po drugi put u svom dugom i plodnom životu imao eksterijerni sukob sa – šišmišem.
Nema se tu što puno objašnjavati: živim na petom katu, izgleda taman u visini šišmiškog nadlijetanja gradske rasvjete, i za ovako toplih noći navika mi je širom otvoriti prozore u radnoj sobi, koja gleda na jug, i spavaćoj, koja gleda na zapad.
Prije dvije ili tri godine, sve isto, šišmiš je, privučen iluminacijom sobe što gleda na jug – rasvjeta uvećana bljescima spoznaja – uletio u radni prostor, i nadljudska borba čovjeka i zvjeri trajala je oko dva sata. Prvo vrijeme pokušao sam se pribrati. Potom sam riskirajući život uletio u sobu – koju sam, jasno, strateškotaktički mudro privremeno napustio, pripremajući fatalni protuudar na uljeza – i limitirao letećem mišu prostor: on je inače grdo stvorenje što jedva pratljivom brzinom nepogrešivo točno oblijeće sobu u visini plafona, na milimetara od zidova, i ako od početka borbu sa šišmišem ne shvatite seriozno, jamčim vam da ćete je izgubiti, dočekavši slomljeni i posramljeni jutro.
Ali ne ja!
Ja sam dakle ograničio volumen kretanja tom monstrumu i nakon nekih pola sata bočnim sam se manevrom probio do dva i pol metra udaljene kupaone.
Čemu to?
Čemu to, čemu to, paceri! Pa da se dočepam ručnika.
A čemu će mi ručnik?
Stvarno ste nesnosni! Jedan da bih zaštitio najizloženije mjesto, kosu, u koju se šišmiš može zaplesti i izazvati tetanus, šarlah i druge pogubne tifuse, a drugi, manji, podatniji ručnik, bilo je moje svjetlo oružje, koje ne bije boj u junaka, ali pustite vi to, nedrhteće srece i snažnu desnicu, vidio bih ja vas jedan na jedan u četrdesetak kvadrata ringa s takvom nemani. Lako je sada teoretizirati i biti pametan, general poslije bitke, ali, daj se ti probij okomito, iz pravca kupaone, forsirajući kauč, do prozora, široko ih otvori prema spasovnom jugu, pa naglo nazad, u pozadinu, odatkle vitlajući ručnikom kao Atila bičem treba natjerati životinju na uzmak i, konačno, odustanak od svjetla i uviranje u mrak.
Trajalo je to dva sata, to ispitivanje snaga, upoznavanje protivnika, odmjeravanje, prokušavanje raznih manevara, i da ne duljim, jer ćete misliti da se hvastam, oko pet ujutro šišmiš je već bio na ulici!
Čas posla!
Noćas, mislio sam odspavati pred put, ali avaj!, jasno da mi se nije spavalo, i oko četiri ustao sam i raširio krila prozora što gledaju na zapad, jer sam u stanu pozatvarao sve prozore, i one otvorene i one odškrinute, da u mamurno jutro pred ružnoprstom zorom ne odškiljim na taxi previdjevši kakvu pukotinu zbog koje bih neurotski cijeli put za Berlin proklinjao nehaj i žurbu.
Krenuo sam u radnu sobu pa na Face, kadli, neki šum, a u mojoj spavaćoj sobi još toploj od pospane svile, ćuk ili netopir slavi tajni pir, oca mu mangupskoga!
Šišmiš!
Jednostavno: po šiš, po miš!
Neman!
Opet, a to sad već ne može biti slučajno, iako, iz mraka je, privučen okuugodnim neonom koji rasvjetljava prostor ponad moga radnoga stola, ni nije imao izbora, sijedeći erotičku epistemološku putanju svih božjih stvorova, iz tame, ka svjetlu.
Ovaj put reagirao sam munjevito: bez ikakve bojazni zalupio sam mu vrata pred nosom. Doslovno: nosinom je udario u vrata koja presjecaju put iz spavaće sobe u radnu. Odmah sam uvježbano uletio u kupionu, gdje je najvažnije ne mijenjati pločice, i ručnikom obloživši glavu na koju bi bio ponosan i Eugen Savojski, otišao sam po – partviš!
Jer, nisam imao vremena za nadmudrivanja – nemam ja časa za časiti, jer, mišu, možda noću letiš ti, ali jutrom ja, i, tu je spici bio kraj: on ili ja!
Uletio sam u sobu kako samo ja znam, bacio se koljenima na pod i uklizavši nekih pola metra partvišem sam ga zveknuo u prvom naletu – pao je na pod.
Bacio sam na njega ručnik, i šiško nije imao kud, nego kroz prozor van, u ljepljivu, ludu zagrebačku noć u kojoj su sve krave crne.
Brzo sam pritvorio prozor, jer mi ljudi smo ipak superiorna bića i pravi vladari Zemlje, pa smo napravili prozore koji se mogu otvarati i odšrkinuti, uostalom, kako kaže Heather, mi smo napravili piramide, a što se napravili vi?, i savršeno siguran u svom carstvu, umoran ali zadovoljan, nonšalantno sam krenuo natočiti sebi čašu kole s okusom trešnje.
Bilo je pola šest. Gledao sam preko trešnjevačkih krovova u nebo kojim ću i ja doskora broditi, i pomislio: Bože, samo da mi se smoking ne zgužva i da se što prije dočepam Kantstrasse 46, pa ću već preko dana spavati.
Misao nije ni minula, a već sam pogledom kliznuo stanom kao spiljom, pomišljajući da između mojih noćnih nezvanih uzvanika i mene postoji neka otajna, tanana, a čvrsta veza.
Šest je i dvadeset, idem sat pod tuš, pa da ne zakasnim na Germanwings.