Piše: Jorge Luis Borges

Slučaj su mi ispričali u Texasu, ali se zbio u nekoj drugoj državi. Ima samo jednog protagonista, ali u svakoj priči ima na tisuće junaka, vidljivih i nevidljivih, živih i mrtvih. Zvao se, mislim, Fred Murdock. Bio je visok, kakvi jesu Amerikanci, ni plav ni smeđ, oštra profila, škrt na riječima. Ništa posebno ne bijaše na njemu, čak ni ona hinjena posebnost svojstvena mladima. Prirodno smjeran, imao je povjerenja u knjige i u one što ih pišu. Bio je u dobi kad čovjek još ne zna tko je i spreman se prepustiti onome što mu slučaj ponudi: perzijskoj mistici ili neznanom podrijetlu mađarskog jezika, ratnim pustolovinama ili algebri, puritanizmu ili orgijama. Na Sveučilištu mu savjetovahu studij urođeničkih govora. U nekim zapadnim plemenima održali su se neki ezoterični obredi; njegov profesor, čovjek poodmakle dobi, predloži mu da ode živjeti u jedan indijanski logor, te da promatra obrede i dozna tajnu što je vrači otkrivaju posvećenima. Po povratku će napisati tezu što će je Institut objaviti. Murdock to spremno prihvati. Jedan od njegovih predaka bijaše umro u borbama oko granice; ta davna nezgoda njegova roda postade sada vezom. Svakako, predvidio je poteškoće što ga očekivahu; morao se potruditi da ga crvenokošci prihvate kao jednoga od svojih. Uputio se u dugotrajnu pustolovinu. Više od dvije godine stanovao je na otvorenom, pod kožnim šatorom ili izložen nepogodama. Ustajao bi prije zore, lijegao s mrakom, te započe sanjati na jeziku koji ne bijaše jezik njegovih otaca. Navikao je svoje nepce na opore okuse, pokrivao se čudnim krpama, zaboravio je prijatelje i grad, a počeo je i razmišljati na način koji je njegova logika odbijala. Za prvih mjeseci naukovanja vodio je povjerljive bilješke, koje zatim uništi, možda da ne pobudi sumnju drugih, a možda zato što mu više i ne trebahu. Na završetku razdoblja namijenjenog vježbanju moralne i fizičke spremnosti, svećenik mu naredi da zapamti svoje snove te da mu ih izjutra povjeri. Ustanovi da za punog mjeseca sanja bizone. Povjeri te svoje višekratne snove svojemu učitelju; on odluči da mu otkrije svoje tajno znanje. Jednoga jutra, ne oprostivši se ni od koga, Murdock pobježe.

U gradu je osjetio čežnju za onim prvim večerima na otvorenom, za kojih je, bar neko vrijeme, osjećao čežnju prema gradu. Uputi se u profesorov kabinet i kaza mu kako znade tajnu, ali je, ipak, odlučio da je ne objavi.

– Veže li vas zakletva? – upita drugi.
– To nije moj razlog – kaza Murdock. – U tim sam krajevima naučio nešto što ne mogu izreći.
– Možda je engleski jezik nedostatan? – primijeti drugi.
– Ništa od toga, gospodine. Sad kad imam tajnu, mogao bih je izraziti na sto različitih i čak proturječnih načina. Ne znam kako da vam kažem da je tajna dragocjena i da mi sada znanost, naša znanost, izgleda sasvim ništavnom.
Dodade nakon kraće stanke:
– Tajna, uostalom, ne vrijedi koliko putovi što me do nje dovedoše. Te putove treba proći.
Profesor mu hladno reče:
– Izvjestit ću Vijeće od vašoj odluci. Kanite li živjeti među Indijancima?
Murdock se usprotivi:
– Ne. Možda se neću vratiti. Ono što su me ljudi tamo naučili vrijedi na bilo kojem mjestu i za bilo kakvu prigodu.
Takav je bio, u srži, razgovor.
Fred se oženio, zatim rastavio i danas je jedan od knjižničara na Sveučilištu Yale.

(Preveo Tonko Maroević, izvor: CAHIERS DU VERTEBRATA)