Ustaški logor u Jastrebarskom osnovan je po nalogu Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske za djecu Kozare

Jastrebarsko, najorganizovaniji ustaški logor za djecu, osnovan je 12. jula i postojao do kraja oktobra 1942. U razgovorima vođenim dva dana ranije između Ante Pavelića, poglavnika ustaške „Nezavisne Države Hrvatske“, Glaze fom Horstenaua, njemačkog generala i Zigfrida Kašea, njemačkog poslanika u Zagrebu, nastao je ovaj dokumenat: „U vezi sa daljim postupcima prema zarobljenicima sa Kozare poglavnik je naredio da se iskoriste sve mogućnosti logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški za izdavanje i kažnjavanje partizana i njihovih saputnika i da se što više prikupi i pridobije sposobne radne snage za Rajh. Takođe je odlučeno da se djeca izbjeglica sa Kozare smjeste u poseban logor u Jastrebarskom i podvrgnu planskom odgajanju. — Prvi transporti djece su već u pokretu. Ovaj logor je bio pod upravom časnih sestara kongregacije „Sv. Vinko Paulski“. Barta Pulherija, šezdesetogodišnja časna sestra, ozloglašena po svojim postupcima prema djeci, bila je upravnica logora. Kao svastika Mile Budaka, ustaškog ministra i ratnog zločinca, uspjela je pri kraju rata da pobjegne iz zemlje. Preko časnih sestara „milosrdnica“ ustaše su, sistematski i na surov način, sprovodile plan „prevaspitanja“ partizanske djece u ustašku mladež i svoje „janjičare“.

Kroz logor u Jastrebarskom prošlo je 3.336 dječaka i djevojčica. Prema utvrđenim podacima umrlo je 768 djece. Međutim, u Jastrebarskom je vođena i neobična borba za spasavanje djece, kojom, je, po zadatku Partije, rukovodila Tatjana Marinić (njeno pravo ime je Josipa), član KPJ od 1919. godine. „Bila je neumorni radnik, trčala je i stizala na sve strane, imala je širok krug poznanika u Zagrebu, od proletera i skromnih domaćica do intelektualaca, od kojih su mnogi, uvjeren sam, pomagali našu borbu samo zato što je to tražila Tatjana. Nije bilo mnogo takvih žena u našoj Partiji kao što je bila Tatjana Marinić“ — zapisao je o njoj Rodoljub Čolaković u svom „Kazivanju o jednom pokoljenju“.

Uz pomoć profesora Kamila Breslera i Velimira Deželića, visokih činovnika u Ministarstvu udružbe NDH, te grupe ljekara i naroda Jaske i okoline, Tatjana je, sa grupom djevojaka iz škole za odgoj predškolske djece u Rudama kraj Samobora, uspjela da uđe u logor Jastrebarsko. Gotovo stotinu dana trajala je bespoštedna borba za djecu. Da toga nije bilo i akcije Četvrte kordunaške brigade od 26. avgusta 1942, kada je oslobođeno 727 dječaka, ko zna da li bi iko preživio „krilo časnih sestara milosrdnica“ u Jastrebarskom.

Jastrebarsko, to je Jaska. Tako smo i mi zvali ovu lepu varošicu, podjednako udaljenu od i Karlovca, sa svih strana opkoljenu šumama i voćnjacima. Sve do kuća s crvenim krovovima, kao u talasima, spušta se Plešivica prekrivena vinogradima.

U Jaski se još prije rata nalazio dječji dom, a jula 1942. ustaše su pretvorile ovo mjesto u opšti koncentracioni logor za djecu. Istina, na ulazu u logor stajao je bezazleni naziv: „Sabiralište za djecu”

Kraj žive ograde u Jaski, na mermernom platou stoji statua majke sa djetetom u naručju.

Pred tim spomenikom nedavno se jedan zatočenik logora Jastrebarsko i ratnik koji je bio manji od svoje puške obratio pionirskom zboru:

„Ovdje leže djeca iz Španovaca i Turjaka, Vojnića i Sovjaka, Grđevca i Vojskove, Gudovca i Jablanice, Vrgin-Mosta i Miloševa Brda; ovdje leže naša djeca, naša braća i sestre. Ubili su ih, jer su njihove živote proglasili za zločin. Zbog ovih humki u kojima leže trogodišnji Milorad Švraka i dvogodišnji Ljubo Turudija; petogodišnji Lazo Šokčević i četvorogodišnji Radovan Stanić, gdje leže Branko, Milorad, Persa i Slavko Babić, koji su svi zajedno imali 12 godina; zbog svih onih pločica sa brojevima oko vrata što su pokopane zajedno sa njihovim slomljenim krilima; zbog čudesnih zapisa Franje Ilovara i suze u oku Tatjane Marinić i svih majki kojima su oteti najmiliji; zbog onog tek sada završenog spiska od 11.000 ubijene djece sa Kozare, ja vas molim, u ime njih i u ime mojih drugova, čiji su snovi djetinjstva ovdje iskidani, da to nikad ne zaboravite. Nemojte nikad prestati, dragi moji mali drugovi, da gradite mostove prijateljstva, mostove bratstva i jedinstva, mostove ugrađene u vrijeme u kojem nikad više neće biti malih grobova, obilježenih i onih koje niko nije mogao da obilježi.

(Izvor: Facebook - Ustaše su najveća sramota Hrvata)