Piše: Božica Jelušić

Hrvatskoj kronično nedostaje odličnih književnih časopisa, s urednim tempom izlaženja, profiliranim rubrikama i jasnom uredničkom koncepcijom. Za jednu književnu generaciju (govorim iz osobnog iskustva) najvažnija je suradnička i poticajna klima: esejisti, kritičari, antologičari, koji bi pratili svoj naraštaj, ukazujući na prave literarne vrijednosti i pošteno razlučujući književno zrnje od kukolja. Možda su RAZLOGOVCi bili posljednji korisnici takve povlastice, dok je, primjerice, časopis QUORUM izgradio svojevrsni “interesni koral” u kome su trenirani samo njihovi favoriti za književnu trku. Moja generacija (1951.) našla se u neugodnom procjepu, ne imajući prateće strukture. Bili smo doslovce otoci, sami na buri i vjetrometini. Možda nas je to ojačalo: 15-tak nas se do danas održalo u književnosti, objavili smo zajedno oko 500 naslova u svim žanrovima. Drago Štambuk objavio je antologiju INSULAE, a Neven Jurica U SJENI TRANSCENDENCIJE, gdje smo se po prvi put našli “razlučeni” u tadašnjem književnom krajoliku. U cijeloj toj priči, časopisi FORUM, REPUBLIKA i KOLO (donekle pokojno OKO, zbog svoje dinamike i čitanosti) bili su jedini “poligoni” gdje se vidjela tekuća književna produkcija.

Moja malenkost (što bi narcisoidno rekao I. M.) objavila je pjesme u REPUBLICI po prvi put 1969. godine, s ondašnjom prvom postavom hrvatske poezije. Pet godina kasnije imala sam prvu knjigu “RIJEČ KAO LIJEPO STABLO” i bila sam najmlađom članicom tadašnjeg Društva književnika Hrvatske. Svom literarnom “klijalištu” ostala sam vjerna do danas.(Uz napomenu da sam objavljivala u svim hrvatskim, te nekim bosanskim i srpskim časopisima, svojedobno). No, prema ovom glasilu mog književničkog društva ostala sam sentimentalna,prateći preko njega što se događa u radionicama mojih prijatelja i braće po peru.

Ne znam koliko sam stranica ukupno objavila u 40 godina, valjda podosta. Nisu me razočarali, volim dobiti novi broj, prelistati, pročitati, ponešto sačuvati u arhivi. Trenutno je uređuju Stamać i Mirić- još uvijek je odnos dijelova koje volim čitati u omjeru 60: 40 u odnosu na ono što redovito “preskačem”. Iz usluge ću za vas prelistati najnoviji dvobroj (REPUBLIKA 7-8/ 2014.). Napominjem da je vizura izrazito subjektivna- vama će se možda svidjeti posve druge stranice, no želim samo razgovarati o književnosti.

Broj otvara Ivan Bačmaga serioznim i utemeljenim tekstom “Matoš i Rijeka”- odličan podsjetnik za studente, profesore, pasionirane istraživače književne povijesti. Slijedi Ivan Rogić-Nehajev s ciklusom pjesama “Šapt u šapama”, preletim očima, preskačem, razvučeno, suhoparno, dosadno mi je kao što je bilo i ono prije, u mladosti. Slijedi Nives Puhalo s “Četiri priče”, veoma gusto, uslojeno, ima natruha lirizma, ženska ruka u svemu, sviđa mi se.Nikica Mihaljević objavlju temat “Prvi svjetski rat u hrvatskom kolektivnom pamćenju”, koji ću svakako proučiti s olovkom u ruci, barem u svrhu argumentiranih rasprava na raznim mjestima. Tomislav Domović ugodno me iznenađuje ciklusom “Imperativi”, zadržavajući recitalni, opušten ton, ali suptilno nalazeći lijepe slike i metafore, poput: “žita u kojima počivaju uspomene/ i ljubav nad kojom hrastovi se granaju / postelja je tvoja svaki list i svaka mačja dlaka / sanjaj sanjaj/ jer i zbilja samo zaigrani je končić / otparan iz naboranog sukna / onkraj vidljivog…”.

Tri KAJKAVSKE (!) priče Božice Brkan naslovljene “Tri priče iz ciklusa Život večni ili Božanska komedija kajkavska” pravi su oblizeki, jako sočni, životni, sa zrcem ironije i vidljivom količinom empatije; doslovce “odlomljeni” iz stvarnosti, ispripovijedani ekonomijom rečenice, glatkim stilom, upečatljivom i živom kajkavskom frazom, koju moje uho obožava. Čitam ponovo! Albin Horvatiček i Sanda Vlasac donose ulomak iz romana “Zeleni konj”: djelomice skliznuo u feljton, tekst je ipak funkcionalan, a škare bi mu dobro došle da izbace ovakve rečenice: “Jura je hrvatski jezik naučio savršeno, a progovorio je i kajkavski. Učio je sve o povijesti svoje novonastale države koja je počela slavno, dok mnoge države u Europi koje sada misle da su značajne, nisu ni postojale” (sic!)

Preskačem i tekst Zlatka Kramarića “Kniževna historiografija i proizvodnja povijesti-Bilješke uz Novu makedonsku književnost M. Đurčinova”. Čovjek piše naslove kao da proizvodi kobasice- ne bi li ovo išlo u uži strukovni časopis? Od “Jedanaest pjesama” Matka Meštrovića, neke su prave ljubavne, onako, na starinsku, kako ja volim, a preferiram završnu ODANOST: “Duša mi visi/ okačena o suhu borovu granu/ čeka neki vjetar / da je drmne / da se oko sebe okrene/ da se odlijepi / od svoje odanosti ničemu”. I eto, na kraju je moj tekst: Božica Jelušić : ” Gipsani kruh / Zabilješke o mogućoj smrti poezije”. Vrlo sam zadovoljna što sam u povodu jednog (ovdje neimenovanog) Zbornika poezije pribrala neke svoje misli i strahove o budućnosti pjesmopjevanja. Kao naivni strijelački idealist, ufam se da će se barem netko od indirektno tangiranih zapitati Tko će to sutra čitati, počastivši svoje primatelje kakvim zaista lijepim i prodahnutim stihom, ako već ne i cijelom pjesmom. Ja svoje rekoh, a vi me demantirajte- bit ću iskreno vesela.

Preporučam vam, dakle, novi broj “Republike” DHK. Ugodno čitanje!