Vojnim (i obavještajnim) poslovima upravlja se protuzakonitom koncentracijom ovlasti u ilegalnim stalnim tijelima Vijeća za obranu, odnosno Vijeća za sigurnost. Ono što bi trebao biti ad hoc koordinacijski sastanak u slučaju neposredne prijetnje nacionalnoj sigurnosti, pretvorilo se u stalnu strukturu preko koje se upravlja tim resorima.

Predsjednik Republike nema nikakve ovlasti u upravljanju vojskom, osim što supotpisuje odluke Vlade koje se odnose na obrambeni sektor, dok mu se odluke koje donosi Sabor (nakon izmjena Zakona o obrani iz 2013.) uopće ne dostavljaju. Precizno, za pitanja iz djelokruga MORH-a i ostalih vojnih poslova, Predsjednik nije nadležan, osim ako je riječ o obrambenoj politici u vezi s njegovom misijom ”sukreatora vanjske politike”. Što se tiče imenovanja visokih časnika, on ih doista potpisuje, ali ih nema prava predlagati i svako ”kadroviranje” koje bi dolazilo s Pantovčaka bilo bi protivno slovu i duhu hrvatskog Ustava te načelima demokracije. Naravno, teško je to izbjeći ako se načelnik Glavnog stožera podastire te nastoji pogoditi njegove želje, što ima veze s psihologijom podaništva slabije obrazovanih vojnika, te s ostavštinom tuđmanističkog poludiktatorskog polupredsjedničkog sustava. No, sve je to u njihovim glavama, a ništa u zakonu!

Veliki je problem što djelovanjem Vijeća za obranu politička elita – Predsjednik i njegov ured koji sačinjavaju savjetnici bez političkog legitimiteta, imenovani isključivo njegovom voljom, skupa s predstavnicima Stožera, Vlade i Sabora iz vladjuće stranke – uzurpiraju vlast preko stalnog ”koordinacijskog” odbora Vijeća za obranu koje upravlja obrambenim poslovima (isto vrijedi i za djelovanje Vijeća za sigurnost). Tako je načelnik Stožera član tijela koje bi trebalo usmjeravati njegov rad, a samo je po sebi ilegalno. Njegov jedini šef je ministar obrane, odnosno Vlada i saborska većina.

Autoritativnu raspravu o tome objavio je časopis ”Političke analize” u br. 12 u prosincu 2012. (ur. Prof. Mirjana Kasapović). Dovoljno je citirati ovaj zaključak autora: ”Vijeće za obranu je surogat upravljačkoga i nadzornog tijela, institucionalizirani oblik političkog voluntarizma te izraz duboke ukorijenjenosti penetracijskog modela nadzora nad vojskom.”

Ukratko, sadašnji način funkcioniranja Vijeća za obranu, odnosno Vijeća za sigurnost, neustavan je, protuzakonit, nesukladan načelu trodiobe vlasti. U nastupima opozicione kandidatkinje na predsjdničkim izborima,  još se ne vidi je li se spremna ograditi od te prakse. Jesu li stranačke elite spremne do kraja napustiti autoritarni sustav vladavine u kojoj vojska igra važnu političku i ceremonijalnu ulogu, sudjeluje u političkim igrama preko zasebne obavještajne službe, dok generira goleme, netransparentne troškove koji nisu pod nadzorom parlamentarne oporbe (osim oko 10% novca namijenjenog za razvoj)?

Upravo j zbog takve raspodjele moći MORH je prerastao u predimenzioniranu instituciju vlasti pod kontrolom izbornih pobjednika. Zapošljava oko 1000-1100 djelatnika, dok ih je u Glavnom stožeru oko 400, a u obavještajnim službama (VSOA) između 150 i 200. Čak 200 ljudi broji sektor financija, što je sve daleko iznad potreba (za usporedbu, njemačka Grupa armija E koja je sa 300.000 vojnika kontrolirala cijeli Balkan, imala je osam stotina ljudi u štabu).

2. Glavni stožer HV

Zapovjedna struktura također je predimenzionirana, a obrambeni sektor ”militariziran” jer je načelnik GS razvio blagi napoleonski kompleks pa, misleći da uživa podršku Predsjednika, nastoji ostvariti prevlast nad ministrom obrane. A ovaj, kao pravi vojnik, bivši aktivni zapovjednik brigade, što je u uvjetima Domovinskog rata bio, zapravo, obični bataljun – discipliniran je i pred načelnikom stoji mirno. Problem je što oni nisu na vrijeme upili vojničku etiku demokratskog poretka koja se utuvljuje od prvog dana na West Pointu. Ne razumiju da vojskom u demokraciji upravljaju civili, da je ministar sad civil, a ne sinjski vojvoda i Gotovinin general, te da mu je načelnik Glavnog stožera podređen te da bi ga, štoviše, trebalo češće mijenjati da se uspostavi autoritet civilne vlasti.

Hijerarhija je postvljena naglavačke. Predsjednik naređuje načelniku stožera, ili se ovaj drži kao da je tako dok naređuje ministru obrane, koji bi morao naređivati načelniku stožera.

Glavni stožer sastoji se od ljudi koji su prihvatili politički diktat jer nisu sposobni profesionalno i odgovorno upravljati područjem pod svojom izravnom nadležnošću. U sadašnjem ustroju Hrvatske vojske ima 32 generala, dvostruko više od NATO-standarda (gjedan general na tisuću vojnika). Postoje tri zapovjedništva rodova, iako je cjelokupna formacija Hrvatske vojske na razini jedne redovne divizije.

3. Kopnena vojska

Najveća inherentna slabost Oružanih snaga je njihov ustroj – budući da u upravljačkim strukturama dominiraju slabo, površno, naknadno i nedovoljno obrazovani časnici pješadije, zastupljenost aktivnog sastava Kopnene vojske daleko je iznad potreba, u neskladu sa zadanom formacijom NATO-kompatibilnih snaga i s bilo kakvim zamislivim potrebama.

Hrvatska vojska ima previše vojnika u pješadiji, previše nepotrebnih oklopnih vozila, previše baza i logističkih centara, a ustroj je zastario, kao da se sprema repriza nekog od ranijih ratova, iako se stvarni izazovi nalaze na drugom kraju svijeta. Kopnena vojska broji 12.000 pripadnika, od kojih je 800 angažirano u operacijama, ostali su na vječnoj ”obuci”, koja se uopće ne provodi, jer za to nema novaca. Kopnena je vojska kombinacija garnizonske soldateske tipa JNA i socijalne ustanove.

Novac se troši na ”režije” umjesto da se investira u tehnologiju, školovanje i nov potencijal. Zastrajelo, neupotrebljivo i nepotrebno oružje koristi se da u javnosti stvori sliku o nekakvoj borbenoj spremnosti, koja je u stvarnosti zanemariva.

Problem razvoja vojske, promatra se s neupućenošću svojstvenoj političarima i civilima – oni nisu kadri pojmiti kompleksne ciljeve nacionalne obrambene politike. Koja, uostalom, i ne postoji – nije definirana dokumentom o strategiji nacionalne obrane i popratnim elaboracijama.

4. Ratno zrakoplovstvo

Zrakoplovstvo ima dvije komponente koje valja održati – motrenje i javljanje, te letački sastav. Nesumnjivo je potrebno zadržati motrilačku komponentu kao dio NATO-efektiva (radari Lockheed-Martin FPS-117 ”Peregrine”) uklopljene u NATO Integrated Air Defence System. Gasilački avioni CL-415 uspješno gase požare, helikopteri Mil Mi-17 prevoze bolesnike s otoka, Zrakoplovna akaedmija školuje pilote iz Jemena na avionima Pilatus PC-9, a na helikopterima Mi-8 obučavaju se za noćno letenje pripadnici specijalnih snaga iz regije. Odluka o novim višenamjenskim avionima složena je i zahtijeva odluke koje prelaze okvir roda i cijele vojske, pošto je riječ o definiranju političkih i ekonomskih prioriteta države.

Uvođenje naprednih aviona zapadne provenijencije zahtijeva 3 – 5 godina pripreme, što znači da bi, ako se odluka donese sutra, prvi avion mogao ući u upotrebu između 2018. i 2020. godine. Potrebno je prvo školovati tehničare, osigurati kapacitet za održavanje i obučiti pilote, te nabaviti avione i ubojna sredstva bez kojih su takvi avioni beskorisni, osim u simboličkoj funkciji. I to financiranje mora započeti godinama unaprijed i realizirati se vrlo stabilno, bez oscilacija usljed rebalansa proračuna. Je li Hrvatska za to sposobna? Konzervativna procjena kaže da je za šest novih aviona s borbenim kompletom, opremom, školovanjem i održavanjem potrebno skoro milijardu dolara, otprilike 200-250 milijuna godišnje. Cijena jednog novog Gripena je, sračunto prema brazilskoj narudžbi, oko 125 milijuna dolara, a još 50% treba dodati za pripadajuć troškove. Nabavkom polovnog aviona neće se ta svota prepoloviti!

5. Ratna mornarica

Od svih rodova vojske, Mornrica je u najgorem stanju. Raspolaže s dvije stare (25 godina plus) posve zastrajele topovnjače tipa ”Petar Krešimir” kojima se remontom produžuje resurs ruskih motora te s dvije zahrđale topovnjače ”Helsinki” približno istih karakteristika, koje nisu nikad ušle u upotrebu. One su još starije, ali imaju njemačke, uredno održavane motore. No, svi su ti raketonosci nepotrebni jer nemaju rakete (Boforsu RBS-15 istekao je resurs 2000. godine!), a ti brodovi nisu sposobni za protuzračnu ili protupodmorničku borbu. Postoji i jedan minolovac, a za vađenje mina potrebna su najmanje dva. Umjesto da se rashoduju, svi ti brodovi održavaju se na flotnoj listi, a istodobno počinje gradnja ophodnih brodova Obalske straže, što znači da HV na moru ima DVIJE formacije bez i jednog upotrebljivog plovila. Mornarički motrilački radari ”Falcon” kupljeni prije 15 godina za 150 milijuna dolara, nikad nisu stavljeni u funkciju. To je neupotrebljiva krama konstruirana za civilnu namjenu. Sustav motrenja i veza na moru uopće nije integriran. Na Jadranu, Hrvati imaju ČETIRI nepovezana sustava veza za policiju, lučke kapetanije i svjetioničare, vojsku i civilnu namjenu. Nedostatak koordinacije u tom sustavu veza doveo je, uz ostalo, do tragične pogibije vatrogasaca na Kornatima. HRM je obična farsa.

6. Zaključak

Svaki stručnjak za obrmbena pitanja reći će da je osnovni problem HV što dominiraju poješadinci a oni, kakako je poznato, nisu najpametniji od svih karijernih vojnika. U stvari, moglo bi se reći – iako je u Domovinskom ratu versatilna HV odnijela pobjedu nad JNA, u miru je statična ”garnizonska” JNA pobijedila HV.

Što bi trebalo učiniti?

• Raspustiti Vijeće za obranu, koje ne smije biti ”nadministarstvo” obrane.
• Ukinuti Glavni stožer i granska zapovjedništva te formirati Združeni stožer HV po principu rotacije zapovjednika iz sve tri grane OS. Združeni stožer premjestiti u Sisak ili Karlovac.
• KoV smanjiti na najviše 6000 ljudi. Hrvatskoj vojci potrebne su dvije gotove brigade pješadije (jedna za out-of-area, jedna za in-area angažman, kako NATO-ustroj i predviđa) s odgovarajućom modernom logističkom potporom i jednom do dvije baze.
• HRZ stručno i tehnički ojačati.
• Flotu HRM prevesti u rezervu i uspostaviti civilno-vojnu Obalsku stražu, koja može preuzeti školsku strukturu HRM, uspostaviti kooperaciju sa zemljama na Istočnom Jadranu (Crna Gora, Albanija, Grčka), a fokus prebaciti na SAR (spasavanje na moru) pod nadzorom Državne uprave za zaštitu i spasavanje, te protukrijumčarske operacije u tijesnoj suradnji s međunarodnim policijskim snagama.
• Izraditi kompetetnu, provedivu studiju razvoja OS, unaprijediti moderno školovanje oficire, a cijelu naslijeđenu zapovjednu strukturu sadašnje HV umiroviti. Otvoriti vojsku prema javnosti, omogućiti časnicima ravnopravno sudjelovanje u raspravama o obrambenoj politici kroz stručne časopise i parlamentarne anketne odbore.
• Momentalno provesti konverziju vojnih objekata u civilnu funkciju posredstvom DUUDI ili njenog specijaliziranog tijela. Raspisati natječaje i javno publicirati sve prijedloge za razvoj neupotrebljene i nepotrebne vojne infrastrukture.

Ovaj tekst koji pokazuju da su problemi vojnog sektora kronični i ciklički, objavio sam u ”Globusu” prije pet godina. Ležao sam tada u bolnici ”Rebro”a kako je članak pobudio golemo zanimanje pa je čak iz Njemačke doputovala ekipa nacionalne mreže ARD da o tome razgovaramo, dao sam intervju sjedeći u piđami u jednom od onih kioska ispred bolnice, gdje su neki sobni drugovi s cirozom jetre odlazili na pivu. Naravski, to je pojačalo  dojam apsurda, koji bi se i inače mogao kvalificirati za jednu od epizoda satirične političke tv-serije ”Markov trg”

…