Piše: Nenad Veličković

1. Iako mislim da svi koji se ovdje zanimaju za poeziju i prate šta se objavljuje već znaju za knjigu Margine Elisa Bektaša, vjerujem da ima razloga ne ostaviti prorijeđenu književnu periodiku bez bilješke o njoj, jer ona zaslužuje pažnju koja nije samo pomodna, trenutna i površna.

2. Svi ciklusi, osim jednog[1], kompaktni su i zaokruženi, pjesme su u njima povezane smislom, stilom, perpsektivom, atmosferom. (Odlično je rješenje da se zbirka zaključi i zaokruži pjesmom Dribling.) Naslućuje se utakvom komponovanju suvereni poznavalac književnosti, svjestan uloge konteksta u discipliniranju riječi i ovladavanju smislom. Zato su i naslovi dobro (pažljivo, pametno, promišljeno) izabrani i pogriješiće čitalac koji ne pokuša da njima otključa pjesme.

3. Bektaš je duhovit pjesnik, ali ne zabavlja sam sebe tim darom, niti ga koristi da bi jeftino kupovao čitaoce. Humor u njegovoj poeziji ima plemenitiju zadaću, da pripitomljava strah od zla, nevidljivog ali prisutnog. Na to zlo upozoriće već uvodnom pjesmom Mezari kraj Bregave.

4. Sposobnost uspoređivanja stvari je jedno od najvažnijih oruđa inteligencije. Pisac koji umije da napravi tačno poređenje poručuje nam da računa na nas kao na inteligentne čitaoce. Drugim riječima, ne baca nam u oči postmodernističku prašinu. Bektaš je takav pisac. Duhovitost i inteligencija obično dolaze u paru. Čini mi se velikim majstorstvom narugati se istoriji dosjetkom koja je istovremeno dobro pogođena pjesnička slika, zasnovana na poređenju: iz ljudskih gomolja izrastaju spomenici.

5. Dva motiva se u ovoj zbirci izdvajaju, po važnosti koju im sam pjesnik daje. To su poezija i Hercegovina. Odatle svakom ovdašnjem pjesniku prijeti sirenski zov u makovinu, kojemu Bektaš odolijeva. On referira na Dizdara, ali mu nije epigon.

6. Posebno su efektni i uspjeli spojevi kolokvijalnog i očuđujećeg. Figura tada nadvisi frazu, a poezija otpuše banalnost.

7. Bektaš u Marginama prezire pristojnost kojom  se kamufira kukavičluk. Zato će se ironično okomiti na poredak utemeljen u poslušnosti. Teza da je građanski kukavičluk saučesnik ratnih zločina neće biti jasno izrečena, ali dopuštam sebi da, pozivajući se na jasan antiratni stav cijele zbirke, baš nju učitam u ciklus Bez priče u stroju.

8. Neprevidivo mjesto u Marginama imaju antički motivi. I oni, poput naslova pjesama, usmjeravaju čitaoca, ne dopuštaju mu da preslobodno čita i razumije tekst. Osim tog dešifruju lično iskustvo i u isto vrijeme čine ga arhetipskim.

9. Ova je zbirka izuzetna i po tome da je autoru, u njegovim ranim četrdestim, prva. Proživljena i dobro odležana iskustva poslužila su Bektašu kao čvrsto i sugurno tlo na kojem se mogao slobodno i rasterećno posvetiti potrazi za najboljim načinom kako da ih izrazi u jeziku. Otuda stil koji pokazuje da se do izraza došlo strogim mišljenjem i odnjegovanim talentom. Evo i razloga zašto tako mislim:

so snoviđenjska (…) i duši i gnoju telo je uvek tesno (…) da sam pjesnik, ne bih pobjegao odavde (iz Hercegovine), (…) šta raditi bez pitanja u svetu u kojem drvo znači drvo lepo znači lepo a čekanje znači čekanje (…) posljednja linija odbrane je san (…) mi smo ležali mrtvi, raskomadanih njuški po bioskopskim salama i školskim udžbenicima (…) počelo je jutriti ide prvi ešalon dana (…) molitve mu na usnama ko ledinice…

Ili primjeri izvanredno uspješne zvučne slike:

zrikavci testerišu stubove kojima svod drži zemlju (…) zuje bašluci ko zrikavcipred parenje… 

10. Zaključak prepuštam prijateljicama, profesoricama koje organizuju književni festival Na pola puta. Ovo je njihova kritika, sažeta u jedan SMS:

bektaš je ludo dobar ima padova ali više je vrhunskih pesama kakve retko nalaziš u gomili novih pesničkih knjiga za ono što je kod njega lošije drugi bi sekli vene da mogu da napišu