Piše: Blažo Davidović

Tip koji ima manjak eritrocita i u svojoj štampariji tiska ušne markice za krave iz Europske Unije nasloni se na vrata Centra za socijalnu skrb u Benkovcu, mangupski podigne kragnu kožne jakne i pripali Bond, značajno usisa dim i u kolutićima ga nacilja prema meni. Vidio sam da ne gledam i čekao na vrijeme, ono sigurno prolazi i ja ću za uru – dvije uvaliti se u krevet i plakati. Manjak eritrocita izvadi malu vodku iz unutrašnjeg džepa, halapljivo otpije i ponudi, ja odbijem šutke, nervoznim potezom ruke, on se naceri, prebaci svu težinu života na drugu nogu i dobaci:
– I tako, sve ima svoj Centar, pa i razvod, i tako ja, sa manjkom eritrocita, finom zaradom od ušnih markica za krave iz europske unije, ostadoh bez skrbništva, gdje si bio, što si radio, ništa, ko te jebe, nevažan, nepotreban, štetan… A blizanci, slatkiši, moji su, moji, a? Jel da?
– Tvoji, jasno.
Pređe rukom preko kovrđave kose i pljune u stranu.
– Je kurac. Centar veli njeni su.
– Njeni i tvoji.
– Je kurac.
Odšutim.
– Umrijet ću brzo. Imam manjak eritrocita. Blizanci kod nje, a ko će radit ušne markice za krave?
Otpije pa ušuti.
U džepu napipam strah, strast i sedam kuna. Na drugoj strani ceste prazne klupe čekale su ljude . Da odmore od dosade i laži, od hodanja prema nigdje i nikuda, njih je postavio netko tko ima višak leukocita, mislio sam.
Munem laktom manjak eritrocita i pozovem ga da idemo. Bez pitanja on krene za mnom.
A ne znam ni ja gdje.