Šećem periferijom, bez kišobrana kao oružja, i nagazim svako malo na skrivene mine studeni. U očima prolaznika, suputnika, na pročeljima. Ne, ne dižu te u zrak, već te zakapaju dublje u samoću jesenjeg mantila.

Sa sjevera, Sljemena, nadiru crnosivi oblaci kao nervni plin, nadvijaju se nad Gradsku knjižnicu; kao da će progutati zgradu i sve knjige. Imam zakasninu, na pultu brišem s korica tragove nekog sitnog računanja i popisa, riječ Izrael i putovanje.

Izlazim prema trgu, ali nemam želje za šetnjom centrom, tijelu se nameće činjenica poraženosti i gotovo psihičke boležljivosti ovog zbunjenog ljeta.

Trebala bih obaviti šesnaest stvari. Nabrzinu kupujem po trgovinicama uobičajene kućne praćke protiv dosade, neke jeftine kičaste zavjese, male okvire za slike i povrće. S nervnim oblacima za leđima žurim kući, u njenu dubinu tople životinjske jazbine.

Atomsko sklonište.