Piše: Stjepo Martinović

Kad sam prvi put zamijetio toga visokog i blago pogrbljenoga muškarca gornje-srednje dobi u crnom – od džempera, što je visio s koščatih mu ramena, do iznošenih cipela po usahloj modi – pomislio sam da nekoga čeka, pa kroči sporo da ne odmakne previše, dok taj netko ne siđe iz neke od okolnih zgrada. Otišao sam s balkona prije nego što je on dočekao toga koga je čekao, pa se liših spoznaje je li zaista nekog iščekivao – ili iz drugog razloga prelazio atrij bezvoljnim korakom onoga koji nikamo nije krenuo, pa nema gdje ni stići.
Sutradan, u kasno popodne, vidjevši ga opet na trećini dijagonale dvorištem i u jednako sporu hodu čeljadeta kanda neoporavljena od preležane bolesti, zarobljena mislima kao studenim oklopom koji mu ne dopušta da baci pogled postrance, vidjeh da povremeno zastakuje; opet mi pade na um da nekoga čeka, ali sam odmah i odbacio tu misao, jer se onaj dolje nije nijednom osvrnuo u smjeru nekih od vrata za leđima. Nisam imao neodgodiva posla, pa sam odlučio ispratiti ga do kraja staze; nije bilo potrebe da se krijem – hodač crtom između kutova atrija, oprezan kao da kroči užetom nad pobješnjelom rijekom, nije dizao pogleda… očima bješe prikovan za neku točku pred njim, pa i kad bi zastao, usporio kao da mu nevidljiva sila priječi mukotrpno napredovanje prema Horvaćanskoj.
Kako se pojavio, neznanac bez pojmljiva cilja i zamaknuo mi je za ugao ustaljeno sporim korakom, iscurio poput indikatora presnimavanja dokumenta na računalu starije generacije. Nema razloga za žurbu, pomislio sam… taj se odavno pomirio s rasplinućem mjesta na kojem ga je netko želio vidjeti – i prekorio se zbog opterećenosti načinom hoda neznanca, koji mi nije predstavljao baš ništa u životu.
Ali, kad sam ga – nakon četiri-pet dana – opet spazio da plazi po šljunku među stranicama stambenoga bloka, osjetio sam čudnu povezanost s njim: je li mi tegobnim koračanjem upućivao stanovitu poruku? Samo meni, jer ga nitko drugi nije zamjećivao, pa ni razmišljao o razlozima takva koračanja. Opet ga potom nije bilo nekoliko predvečerja, a onda se iznova ukazao: privukao mi pažnju kad je krenuo prolazom. Prisjetih se da gmazovi ugledaju drugo stvorenje pošto se pokrene: tako sam i ja njega spazio kao siluetu koja se odvojila od zida na južnom rubu atrija.
Naslonjen na balkonsku ogradu, kao da zurim u šumarak na suprotnoj obali Jarunskog jezera, vjerovao sam da neće osjetiti da ga promatram; prevario sam se – kao da je od prvoga trena bio svjestan mojih pogleda, za jednog od zastajanja na sredokraći, podigao je oči (ne i glavu) nagore udesno, a onda mi mahnuo… samo šakom, pružajući i vraćajući na dlan koščate prste, kao da skuplja paučinu što doletje s prvim sumrakom.
Spontano sam odgovorio blagim naklonom i podignutom podlakticom; šetač dijagonalom nastavio je svojim putom i tempom, ja se vratio novinama, pomislivši da nisam loše postupio, jer mi se učvršćivao dojam da taj muškarac poodmaklih godina u vedra predvečerja izvodi u šetnju vlastitu samoću. Redovito, ritualno, osjećajući taj čin obavezom… baš kao i prošetači djece, ostarjelih roditelja, kućnih ljubimaca, demona, uspomena.
Bi li susret na stazi – da siđem, pozdravim ga, zapodjenem razgovor – smatrao prodorom u njegove arhimedovske krugove, narušavanjem obreda koji mu nesumnjivo nešto znači? Ili možda vapi za dijalogom, užetom za uspon iz bunara ogluhe u samačkom stanu?
Kad smo i treći put razmijenili nijema domahivanja, pomislio sam: odem li prozboriti koju s njim, neću pogriješiti ni ako me odagna kao nastrljivca, uljeza… svaka će njegova reakcija biti kamen u ziđu našeg dijaloga, temeljac ili zaglavni, svejedno. I sišao sam, ispratio svibanjsko sunce u izmaglicu nad Savom i krenuo mu ususret iz sjevernoga kuta atrija.
Jesam li nesvjesno usvojio njegov hod – do sredine mi je umalo trebalo koliko i njemu s druge strane; zastao sam dok nije prišao, zagledao se u me bez emocije u blijedosivim očima, ikakva izraza na licu izboranu tragovima mnogih ljeta, od kojih mu nijedno ne ostavi bore od smijeha uz rubove kapaka.
„Dobra večer. Ne uznemiravam Vas?“ znao sam, moje je izustiti prve riječi.
„Ni najmanje. Kao što Vas nisam ni zvao,“ kazao je suhim polušapatom okorjela pušača.
„Znam. Vidim, ne trebate nikoga. Nego, mislim… pozdravljamo se domahivanjem…“
„Zar Vam nije dovoljno? U otuđenom svijetu, dići ruku na pozdrav ravno je prolamanju bedema… čovječe.“
„Jest… Ništa onda, nastavite Vi svojim putom, ja ću do dućana,“ počeo sam se povlačiti kao hobotnica kojoj nije uspjela mimikrija.
„Svakom dijalogu prethodi znatiželja, zar ne? Nas dvojica… potrebe za razgovorom baš i nemamo, jel’ tako?“ pitanja je popratio sužavanjem kapaka – na kraju me gledao kroz položene puškarnice.
„Nemamo, reklo bi se. A ni radoznalost, barem moja…“ zaustio sam, ali me prekinuo:
„Ne morate se opravdavati. Koga biste i gledali s balkona, nego onog tko prolazi… pa još korak po korak, kao da u vječnost korača? Udovoljit ću Vašoj radoznalosti… koje nemate: moje su šetnje hommage groblju, nekadašnjim Gredicama. Poluseoskom naselju obiteljskih kućica… u jednoj od kojih sam se rodio, djetinjstvo proveo po savskim vrbacima, odrastao tu… živio do osamdesetpete, učiteljujući u Horvatima, prek’ ceste. Moja je stajala ondje, uz onaj orah što su ga bageri poštedjeli,“ pokazao mi je rukom svijenom u laktu. „A nisu trebali. Da se ja i ne mogu snaći, nakon svih promjena, može on. Moj pas… bolje pamti.“
„Pas?“ malo sam se zbunio, sjetio se da ga nikad ne vidjeh; pomislio, zašto li ga ne šeće kad već prolazi ovuda.
„Da pas?! Psina! Križanac bernskoga planinskog i njufaundlendera. Crn, s bijelom zvijezdom na grudima i šapama u boji okera… od koga je ostala samo sjena. Baš kao što uskoro neće ni od mene ničega osim sjene biti.“
„Zadržavam Vas? Ne bih…“ osjetio sam da je trenutak za povlačenje, izvlačenje iz nelagode, jer su riječi moga sugovornika bile do boli zasićene tugom, jetkom nostalgijom obojenom gađenjem prema mijenama što su mu razorile sidrište sjećanja.
„Sve je u redu, gospodine. Ne zadržavate me… krenut ću kad on nastavi prema Horvaćanskoj. Eto, gleda me, zove. Pita: tko ste mi da Vam posvećujem toliko vremena,“ vjerojatno se htio nasmiješiti, nije mu uspjelo.
Maknuo sam se dovoljno da prođu čovjek i krupan pas (psina!), pri mimoilaženju osjetio strašnu studen – kao da njih dvojica jedre na ledenu vjetru – ispratio ih pogledom dok nisu nestali za uglom… sjene ugašene nestankom svjetla. Visoka suhonjavog neznanca u crnom nisam više nikada vidio; je li umro, nestao… ili samo prestao prolaziti kraj groba nekadašnje kuće zato što se, kazavši mi svoju priču, rasteretio bremena čežnje, otresao s duše trnje uspomena?
Nisam to mogao znati, a ni htio popustiti znatiželji da me odvede u potragu za zgradom iz koje je polazio na predvečernje šetnje. On, čovjek-sjena, od našeg razgovora lišen žudnje za diobom sjećanja.