Imam sve manju potrebu govoriti. Naglas govoriti, razgovarati s ljudima ili im jednostavno glasno (glasom) bilo što pričati. Rastući izostanak te potrebe odvija se u meni; i stvarno osjećam kako ta potreba, ili nedostatak iste, raste i preuzima me, iako ja, jasno, još uvijek itekako govorim naglas, počesto i previše, pa i preglasno?, dojam je varljiv, i jedno i drugo je sigurno, baš kao što ponekad vjerojatno govorim i nedovoljno naglas, ali svo to nastavljanje govorenja naglas kao da sve više gubi značenje, barem unutar mojeg bića, u mojim mislima, promišljanjima i osjećajima spram te rabote. Slutim ga nepotrebnim, umara me, osjeća se nemoćnim svakog trenutka koji spozna kako sve to izgovoreno ne može nitko razumijeti, jer niti ja ne razumijem što se to i o čemu govori (možda je u tome bitnost ulaska u to stanje i taj proces, možda nužno i nije), i mora da je u meni problem, koji meni ne stvara nikakav problem, upravo suprotno, ali tako se govori: ‘u meni je problem’ ili ‘nije u meni problem’, sve te naučene i izučene fraze; uostalom – ne doživljavam svoj govor, svoje glasanje nimalo svrsishodnim, nedostatak pragmatičnosti u razgovorima koji mi je često spočitan, kao i fraze ‘ja ti to ne mogu slušati’, ‘ja to ne mogu pratiti’, ‘ne želim uopće pričati o takvim stvarima’, pridonijeo je tome, a ja nisam uspio govoriti tek u notornim frazama i obrascima, baš kao što nisam shvatio koje li to strašno filozofiranje (tako krivo protumačeno i smješteno u krivi kontekst, smješteno u ladicu tupljenja po nečemu ili beskonačnog analiziranja, umjesto u sferu promišljanja i mišljenja stvarnosti i situacije vremena u kojemu smo se već našli kako bivamo, manje djelujemo) prakticiram, pogotovo ako naglas raspravljam o situacijama vremena i okruženju u kojem živimo. No sve to na stranu; tko ne želi ”ići” tamo i ”ulaziti’ u to, niti ne bi trebao, i to treba doslovno poštivati, svaku takvu osobu, dok nije štetna za društvo i pojedinca, treba ostaviti da ne misli, sve do onog trenutka u kojem će dostići stanje u kojemu uistinu više nije sposobno razmišljati, kako još davno piše Hannah Arendt. Mogao bih pomisliti, slijedom tih degradirajućih po mišljenje tendencija, i slijedom tog zagovaranja govornog nerazumijevanja među ljudima, pomisliti kako više možda niti ja nemam što za reći, ali tomu nije tako. Imam toliko toga za reći, nasuprot dnevnog komentiranja, od kafane pa do anonimnih vrijeđanja i pametovanja u komentarima ispod tekstova i slika/prikaza koji i nisu doli igra; a znamo da igra ne smije premašiti kategoriju u koju i spada, u kategoriju igre; igranje, izuzeto namjere da ga se postavi u bitnost stvarnosti i načina na koji je živimo, to je nešto sasvim drugo. Ta igra je na svojem mjestu, ona dodatno može razvijati čovjeka, služiti mu kao kratka pauza od egzistencije, no nikada ne ulazi gdje joj nije mjesto, u samu srž naše stvarajuće stvarnosti, jer tamo bi nas ometala, postala bi zabavom, igrom koja nam odvači pažnju od bitnih stvari, od kreiranja društva koje, ako već nije ono blagostanja, makar sebe osmišljava i posljedično ostvaruje u što boljim uvjetima po nas. U ovaj krajolik smo dospjeli kako smo već dospjeli, ovisno o individualnim zabludama, baš kao i uvjerenjima, na kraju je i manje bitno – tu smo. A ono što čine mediji, pod čime podrazumijevam nekolicinu nerazumljivo grabežljivih i manipulirajućih gadova. Mora da se radi o gadnim frustracijama, o silnim kompleksima, tako besramno i neodgovorno postavljati igru na tron jedine značajne stvarnosti, jednako kao i jedine vrijedne, pa je čak i pretvarati u način života, kroz zaradu koja se isplaćuje igračima te igre i pažnje koja im se pridaje te se sve zajedno glorificira do granica koje, kada se prijeđu, razotkrivaju svu bijedu te igre u igri i poigravanja s igrom i našom stvarnošću, baš kao što odnose ispred naših očiju i iz naših očiju, dakle iz nas, već i samu slutnju, nadalje težnju za vrlim, plemenitim, za stvarajućim koje proizlazi iz mišljenja, kao i za ostvarenjem boljeg života u smislu materijalnog stanja. Ali, stara je to priča, poboljšanja verzija gutane i uvijek iznova progutane udice poznate ‘kruha i igara’, poboljšana u svojoj uspješnosti za njezine ribare, kreatore, jer kruha je sve manje, a ribe su pune osiromašenog uranija. Svejedno – jesti ćemo!
Znači: imam puno toga za reći, moglo bi se reći, ako itko povjeruje toj, nekad davno bi možda bila i doživljena plemenitom, namjeri; imam sve za reći, znam što bih rekao, ali potreba (gotovo da se radi o fizičkoj blokadi, makar u trenutku kada iz misli želi prijeći u riječi, glasanje nadalje, govor?, pih!) da to govorim nestaje. Nestaje više uopće potreba da govorim išta, čak i ono što i nije nego ponavljajuće svakodnevno blebetanje u trenucima i najkraćeg nezasluženog odmora, neshvaćenog mi odmora, u trenucima kada se razgovara o ničemu, preneseno govoreći (da se ne našalim) – kada se govori o svemu, frazama ‘kako si?’, ‘što ima?’, ‘kakvo je vrijeme?’ (ova se uvijek izgovori kao da se ne vidi kakvo je vrijeme, dok je ona ‘kakvo će biti sutra vrijeme?’, ili tvrdnja ‘padat će kiša!’, te su već jedno napredno govorenje o svemu). O sebi se ne govori. Zato u to neću ni ulaziti, ne bih se niti usudio, da ne dobijem po ovim riječima na ekranima. O sebi se laže. To je normalno. Ali, idemo do kraja glasanja. S pitanjem:
Ima li se više uopće što za reći?
Uzevši u obzir planirani zaokret koji nas je pretvorio u one koji samo ponavljaju iste nebitne pizdarije koje su čuli, ali nisu ih slušali, što bi možebitno dovelo do spoznaje da slušaju trivijalnosti, da im prodaju već spomenutu igru pod stvarnost koja nije doli štetna iluzija, kako igre same, tako i iluzija stvarnosti koja u umalo nemjerljivim potencijalima opstoji u nama-kao-ljudima. Dok govorimo drugima ili, nauho, s drugima, priča je ista, priča je lišena odgovornosti izrečenog, priča je CD koji preskače, kako se to, također frazno-popularno kaže. Abahala, abahala! Amen, amen, amen!, pjevao je Fela Kuti krajnje ironično, ”patite za svijet, patite za nebo!” Kažem si, u sebi, naravno: Ja tu igru ne mogu igrati! I neću, stigne misao-kao-nastavak i odluka. Pa kako onda reći sve to što bih potencijalno mogao reći, pisanjem, ovako? Možda. Ali, nisu li ovakvi iskazi ipak previše? Jer, ‘tko bi to čitao’, ‘tko bi više čitao’, ‘tko bi mislio, ne da mi se o tome ni misliti!’, ma tko bi uopće gledao u napisano govorenje. Glasati se? Siktanjem? Mukanjem? Bojim se da sam blizu takvih glasanja, ali to bi opet bilo neprihvatljivo, negdje u sličnoj mjeri kao što bi bila, i bila je oduvijek, potpuna odsutnost govorenja, glasanja točnije, glasanja mnogim riječima, makar i nepovezanim, ali siktanje neće proći, mukanje neće proći, valjda zato što nisam krava. Ili zmija. Ne, ne, to ne može tako, ja ne mogu niti kravu glumiti u svojem glasanju, kamoli strašnu zmiju koja je baš izmigoljila iz Getsemanija. Kvragu!, slutnje me ne varaju, izgleda, jednako kao niti sve veća nemoć da govorim. Je li nešto pošlo po Zlu? Kažu da nije, oni, netko, nešto, nitko, pokosili su mi želju, volja je više nego ikad ojačala u svojoj znanoj navici da u isto vrijeme ”kaže” i hoću i neću. Neće biti Dobro, kažem.
I što sada? Unatoč svoj toj mojoj životinjskoj potrebi (ovdje se ipak radi o svojevrsnom uvjetu jer se životnjskom pridaje društveno, ta društvena živina koja jesam) za glasanjem, primjetna je sva ta buka oko nas, ciljano iskreirana buka koja ne da razmišljati. Buka, drugačija, odzvanja i buči u mojoj glavi, u meni, u cijelom mojem tijelu. I nije zagušljiva, i ne mora biti smetajuća, i može se stišati i pojačati, umirujuća je poput tišine u koju bi se čovjek rado sakrio odmoriti, barem se nadam, ponekad barem?, da?, od one silno zaglušujuće buke u svakom mislivom smislu, jer postoji buka i buka (i to je doslovno razlikovanje), a ovoj nepodnošljivoj, vanjskoj izložen je čovjek sada već konstantno, i podla je to buka, sazdana od banalnih, trivijalnih, lažnih i kontradiktornih informacija, ali je istovremeno i doslovna, gora i od strašne buke betonske bušilice. Pa da, taman i da imam potrebu govoriti naglas, nitko me ne bi čuo. Eventualno u nekim kontroliranim uvjetima. Ali, kontrola te vrste, isprazno glasajuće, ona je u rukama onih koji su i htjeli utišati moje govorenje, moj glas. Naše glasove koji su slušali, mislili, razgovarali jedni s drugima u našim nutrinama, tako da i to otpada. Dobro da mi je još ostala barem muzika; s njom, i njoj, i ona meni, može govoriti bez pomoćnih sredstava poput misli ili sirotnih riječi. Nije dovoljno, možda nije. Zato ću pažljivo, što prisutniji, slušati sebe. Hoću li govoriti naglas? To si ne mogu odgovoriti. Vrijeme će mi to dogovoriti.

Kruno Čudina, Zagreb, rujan, 2014.