Uvod u Zbornik drugog gornjogradskog književnog festivala: riječ i tekst, identitet i kultura

1394274_617590768284916_54045124_n

Piše: Marijan Grakalić

Riječi nisu tek namjera da se krene na put za Delfe kako bi se tamo čula istina i zateklo proročanstvo. One su izazov koji postoji u svakoj potrazi, podjednako u onoj Kadmovoj za Europom ili Odisejevom za Itakom. Bez njih ne bi bilo ni časnog viteza Don Quijota niti bi se shvatile aluzije i opisivale vjetrenjače. Domovina riječi postoji, ona je ta budućnost i prošlost koja se pamti kako bi nas nadživjela jer zavičaj nikada ne nestaje. U njemu, na jeziku koji živimo, pričamo sami sa sobom i sa drugima, sa svima, kao i s maštom i onim drugim nestvarnim pojavama važnim za poeziju i književnost. Zato i nije neobično da se tekstualnost i identitet u ovom Zborniku ogledaju, unatoč i usprkos zavisnosti raznovrsnih međusobnih značenja, u potrebi da se u podneblju u kojemu stvaramo živu produkciju pisane riječi ista i dogodi ili da ne prođe.

Eksplicitno pamćenje kulture ovdje se stvarno i simbolički zbiva pod pojmom Gornjeg grada. Onoga mjesta koje posjeduje i već dugi niz stoljeća ima smisao bitno urbanog i zato nesumnjivo pismenog, pametnog i otvorenog društvenog karaktera, bitno različitog od često zatvorene i ruralne provincije. Problem književnog Helikona sa Zagrebom dijele i svi drugi gradovi, odnosno svi Gornji gradovi kao mjesta u kojima su oduvijek kao i danas bile slobodne i moguće poetične aluzije i subverzije, prenošenja konteksta i usporedbi, propitivanja i zakučaste misli, gdje su živjeli pisci i pjesnici koju su se isto kao i mi danas susretali sa drugima i sa sobom.

Život književnosti posjeduje neiscrpnu mogućnost zajedničkog stvaranja kulture. Ona je veoma izravna zato što međusobne projekcije, kritike i planiranja predstavljaju srž problema kulturne razmjene unatoč postojećim međama jezika i povijesti. Autorski karakter ovog književnog Zbornika prilog je tome da se izborom i sudjelovanjem svjedoči neponovljivost povijesne epohe u kojoj živimo i koja se prelomila. U onoj mjeri u kojoj smo to uspjeli i sama je ova knjiga važna za kulturu na koju smo upućeni i koja je, dakle, isto tako upućena nama.