Piše: Alojz Majetić

Postmodernizam nas je suočio s vrlo različitim – kako vole reći teoretičari – književnim modelima. U nastojanjima da udovolje etabliranim uzusima autori podliježu toj školi modelarstva koja je postala sama sebi svrhom, usudio bih se reći da vlada proizvodnja tekstova po ključu model radi modela. Čovjek više nije stil – čovjek je model. Pisanje bez stilske prepoznatljivosti opće je prihvaćeni kriterij tim više jer se čitatelj ne mora baviti rafiniranim vrijednostima književnog djela.

Ostaje, međutim, otvoreno pitanje može li književnost postojati bez stilske vrsnoće?

Maja Milčec već u prvim rečenicama kreće od izrazite stilske svojstvenosti. Po nervu urbane strukture nastavlja se na pisce koje je Aleksandar Flaker označio kao pisce proze u trapericama, koji su proširili književni jezički standard s govornim jezikom i tako ga učinili življim i životnijim. Autorica je tadašnji sleng aktualizirala jezikom novijih generacija i unijela nemir u standard ali time i novu živost. Polemike koje se vrte oko purizma u hrvatskom književnom  jeziku bacaju u sjenu upravo takva pera/tipkovnice kakvo iščitavamo na stranicama romana Odakle da počnem Maje Milčec. Svaka katedarska rasprava s nekoliko rečenica začas bude poražena. Snaga talenta uvijek pobjeđuje snagu svake pa i jezičke dogme.

Obično nedjeljno dopodne ovako će opisati: „Istuširam se i stavljam Blood Sugar Sex Magic. Suck My Kiss.  Sviđa mi se baš na toj stvari.  Susjedova djeca urlaju, a onda i susjedi počnu, pa još i onaj frik koji kosi travu samo nedjeljom,  opizdim i nafrljim muziku do daske…“. Autorica ne gubi vrijeme i riječi na prošlostoljetne deskripcije, ide ravno u sridu. Urbani jezik traži i urbanu mobilnost. Milčecova ne oklijeva, dinamikom spota niže prizore i opservacije. Njen ekšn ne poznaje prazni hod. Čitajući gledamo filmske kadrove koji se munjevito izmjenjuju i sugestivno govore o vremenu koje je svuda oko nas, o duhu vremena u kojem živimo, o stvarnosti koja je jača od fikcije.

Zajedno s Barbarom Meštek i čitatelj ulazi u njen krug prijatelja, znanaca, rodbine ali i ljudi koje glavna junakinja tek upoznaje. Autorica čitatelja tretira kao svog prijatelja ili rođaka, svijet jednostavno doživljava zajedno s njim. Čitatelj se začas nađe u autoričinom svijetu i živi u njemu kao u svojoj stvarnosti. Maja Milčec to postiže jednostavnim otvorenim načinom komunikacije bez i trunke forsiranja, nametanja ili dociranja. Kod Milčecove nema glumatanja, stvarnost je takva kakva jest i mi smo jednostavno u njoj kao u stvarnosti jednako stvarnoj koliko je to bila i naša stvarnost prije čitanja. Čitatelj živi autoričinu stvarnost, njegov suživot se podrazumijeva.

“I tak, pijuckamo žuju i igramo igru istine i već mi postaje pomalo dosadno, kad me Tomfa pita da kaj bi ja na ovom svijetu  promijenila kad bih imala tu moć i kompetenciju, jer da ionak se stalno bunim.

Sve, kažem ja. Jebeno SVE. I grad i spol i tebe i ovaj fejs, i ovu državu i planetu i svemir i meteore i crne rupe i velike praskove, religije i klimatske pojaseve i žive i mrtve i učinila bih sve, ama baš sve samo da mogu otići odavde.
I kad bih otišla, sve bih ostavila tu i nikom se ne bih javljala, ni tebi ni Goranu, ni starcima, a mobitel bi bacila u kontejner i zaboravila sve adrese, brojeve, face i ljude, kućne ljubimce i aute, ključeve, struju, plin, račune, vodu, ručnike, cipele i satove, frizure i parfeme, tramvajske karte, te-ve programe, antene, rakete, gradove, države, biljke.

Sve.

I tako da budem u hibernaciji jedno godinu dana i onda se vratim napunjena ko nova baterija, otvorim svoj atelje u nekom dobrom penthausu na Zelenom valu, atelje za gluposti i snove, s najmanje tri kompa i četiri, pet laptopa, s jacuzzijem i širokim pogledom na grad, nek se vidi raskoš. Mogu to i u Zapruđu, al nekako mi više fora  dauntaun. Penthaus bih obojala u CMYK boje, naravno s puno žute i cijan-plave na stropovima da mi prva stvar koju bih ujutro ugledala bude nebo. Sunčano i plavo. Nezemaljski posuto zvijezdicama. „

Roman ”Odakle da počnem” nije samo preslika stvari i gradskih pejzaža jer gotovo nehotice ulazimo ispod stvari, ispod krajolika – dodirujemo samu bit Barbare Meštek bačene u žrvanj, budimo patetični, zbunjenog 21. stoljeća. Zajedno s Barbarom i čitatelj se pita, kao nekada davno Pasternak: „Koje je stoljeće vani?“. Globalizacijski procesi ruku pod ruku s Barbarom ne znaju što će biti sutra, kamo pojedinci i narodi trče, na kojem od tisuće ciljeva će biti prvi a na kojim tisućama zadnji. Postupno se spuštamo u krugove pakla slaveći ročkase, godišnjice, blagdane i praznike, decibeli nedefiniranih poruka nas zaglušuju, domovina leži kao zgaženi ljubimac nasred neke ceste za koju i ne znamo kamo vodi:
„Sjedim s Micikom na podu u potpunom mraku jedine i prostrane dnevne sobe. Bosa sam i ne pada mi na pamet navuči tople sokne jer zapravo i ne osjećam zimu. Ništa osim grozne boli ne osjećam. Slušam svoje promuklo disanje, a Micika prede. Vani u parku i na ulici fijuču petarde, djeca ciču od veselja, bebe plaču, ljudi razgovaraju. Svi nešto rade, negdje idu, s nekim su, slave, razgovaraju, seksaju se, tko zna, dogovaraju, prepiru ili možda maze. I svi pjevaju What a Wonderfull World. Mrak u sobi, mrak u mojoj glavi. Boli. Micika mi se umiljava. Osjeti životinja kad je čovjek u bedu. Zaronim licem u njeno krzno i sklupčam se.“

Maja Milčec spasit će svoju junakinju Barbaru Meštek. U međuvremenu ni Barbara ni čitatelj neće znati što će se dogoditi u kancelariji javnog bilježnika. U sveigrivosti krije se autoričina vještina pomoću koje roba pretvara u pobjednika. Autoričin Spartak se bori i gubi mnoge bitke ali ne gubi posljednju bitku. Njen Spartak je osim toga žensko. Ne služi se mačevima i fizičkom snagom. Muška sredstva borbe nisu više svrsishodan alat. Spisateljica otkriva sredstva do kojih prodire samo ženska duša. Zbog toga bih preporučio da za romanom Odakle da počnem posegnu i muške ruke ne bi li se bolje razumjelo od kojih sve tkiva su one koje su došle s Venere. Mi Marsijanci morat ćemo prihvatiti da nas 21. stoljeće može koječemu podučiti, možda prije svega da naše borbe s bikovima sve više postaju prošlost.
Pripovjedačku vještinu Maja Milčec pokazuje i kad govori o osnivanju ženskog benda u kojem svaka od članica predstavlja doista posebni lik sa svojom krivudavom sudbinom. Prvi susret glavne junakinje s budućom sviračicom Teom kao da je izvađen iz dna zagrebačkog noćnog života:

„Teu sam upoznala u Jabuci. Imala je najljepšu crnu kosu koju sam u životu vidjela i bila pijana ko majka. Ljubila me i grlila za šankom, a meni je bilo tako neugodno, da sam zamolila dečke da ju maknu od mene, odfuraju nekud, bilokud, na plesni podij, na štenge, samo dalje od mene. Sjećam se da je na sebi imala preusku zelenu majicu na bretele koja joj je još više isticala šlaufove špekeca i pivsku škembu, a nije isključeno i da se ženska voljela prejedati. Bucmasta faca sjajila joj se od viška masnoće na koži, a tekući puder bio odvratno taman za njenu bijelu, alabaster-svijetlu put i neuredno nanesen, kao špahtlom. Bila je slika i prilika cure, žene srednjih godina, bez ambicija, kojoj nije stalo više ni do čega. Sjećam se da kad smo išli doma, negdje oko pol četiri, Tea je još sjedila na stepenicama i kad sam prošla pored nje, ščepala me za ruku i rekla mi hvala.“

Stela će kasnije rasturati bubnjeve, Franka će pak njegovati prste na rukama da ne bi kvarila dojam sjajne svirke na klavijaturi. Barbara će pronaći rupu u kojoj će bend vježbati: „Idemo na probu. Dragec i Muha nam pomažu furat instrumente, a Mali nosi krpe, hampere i usisavač. Veli da nema štakora, par miševa je vidio samo, ali poslao unutra Prugastoga (mačak) da ih sredi. Bubnjevi su ko novi još, mikrofon radi, samo te naslage prašine, piljevine i čađe treba maknuti i rupa je spremna.“ Kvartet što ga čine programerka, prodavačica u voćarni, novinarka i pravnica dostiže zavidnu razinu i dobija prve angažmane.

Roman po opisima nastajanja i razvijanja ženskog benda ima uvjerljivost priručnika jer autorica očito poznaje sve komponente koje čine jednu ovako osjetljivu cjelinu. Maja Milčec ovladala je vještinom kojom je Arthur Hailey opisivao aerodrom, hotel ili bolnicu toliko znalački i uvjerljivo da su romani mogli služiti za svladavanje tamošnjih mnogobrojnih zadataka i organizacijskih struktura. Ako želimo roman Odakle da počnem možemo čitati i kao udžbenik iz bendologije!
Maja Milčec i njena Barbara Meštek neodoljivo su zagrebačke. Pisci bez obzira bili rođeni Zagrepčani ili dojdeki, bili prva ili četvrta generacija jednostavno imaju ili nemaju taj zagrebački kod u svojem kreativnom procesoru. Nije riječ o purgerstvu koje je samo simplificirana naljepnica na determiniranom ali neuhvatljivom urbanom duhu koji, da parafraziram Paula Coelhoa, razgovara s dušom grada. I na svjetskoj književnoj sceni malo je pisaca koji nas već na prvim stranicama zgrabe za rukav i odvedu u paralelne rajeve i paklena vretena urbane betonske pastorale. Takav je primjerice John Dos Passos koji nas kroz Manhattan Transfer vodi tako sugestivno da nam se kao kroz neki déjà vu pričinjaju njujorške Trešnjevke ili Draškovićeve. Među mlađima takav je mađarski prozaik i dramatičar János Háy koji kao da je odrastao u Kustošiji i trusio pivo u Gavelli!

Duša Zagreba stvorila je dušu romana Odakle da počnem. Stil je duša romana! Pravi autor pokorava se tim dvjema dušama. Tako nastaju knjige koje pjevaju i zlo ne misle.