Piše: Darko Milošić

U doba kad su, putem interneta – inferneta, najizopačeniji, upravo patološki aspekti ljudske seksualnosti dostupni svakome, koliko god (malo) godina imao i ma gdje se nalazio (dakako, ukoliko nadležni u nekoj instituciji nisu zapriječili pristup toj kategoriji sadržaja, barem kad je riječ o zaposlenicima/štićenicima), u doba kad se praktički zaboravilo što je i što može biti – što bi trebala biti – visokoestetizirana erotika, u doba, dakle, u kojem golo tijelo ne predstavlja više nešto što izaziva ježurke, nego ga treba, da bi izazvalo reakciju, predstaviti isključivo u njegovom mesnatom, karnalnom aspektu lišenom prijeko potrebne aure tajanstvenosti, slikarski opus Roberta Auera (1873.-1952.) može biti podsjetnikom na neko suptilnije poimanje putenog.

Ono u čemu mnogi uživaju kod Bukovca (čija su djela neizbježno prisutna u kolekcijama svakog domaćeg tajkunskog skorojevića i nouveau riche) – raskošna njedra i još raskošnija bedra mladica procvjetalih na prijelazu 19. u 20. stoljeće, smještenih u svijetle, pastelne pastoralne krajobraze ili zatamnjene budoare, snježnobijele puti, vilinski zaigranih oko pisca koji sanja svoj san ili neobično senzualno zaleglih na kakav kamen, sofu ili fotelju – kod Auera se dobiva u pojačanoj dozi. Auer je – u smislu putenosti naslikanih aktova – Bukovac koji je odlučio otići korak (dva, tri) dalje ili Bukovac na treću potenciju. Pritom se na momente pribižava kič-erotici, nekom lascivnom ili “cukervaser” realizmu, ali granicu nije prešao. Da, postoji i umjetnikov pornografski opus (stotine eksplicitnih crteža figura veneris); no sve je po privatnim zbirkama. Ono što se moglo vidjeti svojedobno na izložbi u Klovićevim dvorima vrijedilo je pogledati upravo stoga da se podsjetimo kako pogled na golo tijelo može izazvati i suptilnije senzacije od vrtoglave raspomamljenosti, šokiranosti ili, što je možda i gore, zasićene ravnodušnosti, nezainteresirane otupjelosti iz koje jadnog „konzumenta“ može trgnuti samo još drastičniji prizor. Suptilnije senzacije: nježnost, radost, zaigranost (koja pokreće sve one znane unutrašnje mehanizme, ali na „dobar“ način) – nešto što podiže duh i čini da se osjećate vedrije, življe i da pomislite: gle, život je – ipak, ipak! – lijep.

Ne bih rekao da je Robert Auer „veliki“ slikar, ali svakako je vrhunski majstor, predstavnik akademskog realizma s kraja 19. stoljeća, slikar zagrebačke šarene škole, koji je očito u svom radu slijedio jednu šprancu, nastojeći je dovesti do savršenstva: portreti i aktovi u secesijskom stilu minhenske akademije, utjecaj Vlahe Bukovca (općenito poznatijeg i zbog Gundulićeva sna i zastora HNK; Auer je Vlahi pomagao u radu na Hrvatskom preporodu); ignoriranje avangardnih pokreta s početka 20. stoljeća. U narudžbama – ništa čudno – nije oskudijevao pa po svoj prilici niti nije imao razloga – a očito ni želje – previše eksperimentirati. Premda cijenim dobar dio dvadesetostoljetne produkcije, kad je o rafiniranoj erotici riječ, radije bih da mi na zidu vise – kad bih si ih mogao priuštiti – Bukovčeva raskajana Magdalena, ili koji od ljupkih modela Roberta Auera, nego, štajaznam, nage buce jednog Luciana Freuda ili one koščate sirotice Egona Schielea, kojemu svaka čast.

Robert Auer je inače bio pravi Zagrepčanec, iz bolje familije, odrastao na bregu u centru, u vili što ju je projektirao Viktor Kovačić. Tata Ferdinand bio je vlasnik Kraljevske sveučilišne knjižare, a braća Bela i Koloman arhitekti. Kao dečec je svirao „gusle“, ali je ljubav prema slikarstvu prevladala pa se školuje na akademijama u Beču i Minhenu. (Pred)zadnju izložbu u Zagrebu imao je 1933.; tijekom i nakon Drugog svjetskog rata ćudoredna gospoda pa drugovi iz komiteta koji su pazili na ćudoređe pobožnoga puka i radnog naroda proglasili su ga moralno nepoćudnim i buržoaskim dekadentom pa smo retrospektivnu izložbu čekali gotovo sedamdeset godina (2010.). Godine 1902., on i Bela Čikoš Sesija s obiteljima su potegnuli čak do Brooklyna, ne bi li ostvarili svoj „Američki san“, ali od toga ni’ bilo niš’ pa se Auer – profesor Obrtne škole i Akademije likovnih umjetnosti – posvetio portretiranju onodobne zagrebačke kreme, i omiljenim aktovima (radilo se, uz anonimne modele, o tada popularnoj glumici Selmi Karlovac, i Štefici Vidačković, Miss Europe ’27.). „Auer je“, piše Patricia Kiš, „slikao novi tip moderne samouvjerene žene u pomno dekoriranom prostoru, afirmirao je ženu oslobođenu korzeta i moralnih stega ranije generacije. Ipak, slike dama koje uživaju život u zagrebačkoj su javnosti dočekane s podozrenjem i osudom puritanskih kritičara.“ Sedamdeset i kusur godina kasnije, u usporedbi sa spomenutim pornografskim tsunamijem koji nema veze s erotskim i senzualnim, Auerova ulja su, pa, lijepa. Sladunjava, ali lijepa. Što se pak tiče spomenutih Auerovih erotomanskih crteža bez cenzure, evo što je o njima rekao Igor Zidić: „Dio tog opusa sigurno bi se mogao definirati kao pornografija, međutim, kod dijela tih radova Auer se uzdignuo iznad razine pornografskog i erotomanskog i zašao u polje fine erotike stvorivši intrigantni opus, koji ga predstavlja kao vrsnog crtača… Njegova olovka bila je crna kao katran, a istodobno kao trag srebrenke jedva vidljiv; rezultat su bili lijepi, fini crteži“. Kako bilo, ovdje nas ipak zanima dio njegovog opusa koji ističe inherentnu privlačnost ženskog tijela, što je naš kinstler uspijevao bravurzno prikazati na platnu.

Nisam povjesničar umjetnosti niti akademski slikar pa govorim isključivo na temelju osobnih impresija i ukusa. Dvije su me se slike posebno dojmile: Vrijeme (sad je hora) i Iskušenje sv. Antuna. Promatrajući prvu, na kojoj je naslikano dvanaest nagih mladih žena, od kojih centralni lik u ruci drži pješčani sat, čovjek se zapita koliko zapravo uistinu živimo svoje (ograničeno! ograničeno! DIN-DON, DIN-DON!!!) vrijeme, a koliko nam ga bezočno kradu (dobrim dijelom – jer to sami dopuštamo) na sve moguće načine, svi i svugdje, jer nas neprestance prati izluđujući osjećaj da ga nemamo. Ne bismo li u životu, pitaju nas ljepotice s platna, trebali više – uživati? No, što znači istinski uživati i zašto to zapravo ne znamo, druga je stvar.

Antun Egipatski, rodonačelnik pustinjaštva i monaštva, meni inače osobito simpatičan i drag sveti čovjek, prikazan je kako pred zamamnom golotinjom sklanja pogled, no zna se da se u njegovom slučaju radilo o demonima zakrinkanima u putena tijela (slikar je dao sve od sebe), željnim da ga odvrate od odabranog puta (evo kako je to iskušenje opisao sv. Ivan od Križa: “Anđeo Sotonin, što je duh bludnosti, nasrće na neke šibajući ih u osjetima gadnim i jakim podražajima i mučeći ih u duši ružnim mislima i vrlo živim slikama u mašti i sve to im katkada zadaje veću muku od same smrti”): odricanja od ovozemaljskih užitaka e da bi se postiglo ekstatično mistično sjedinjenje s Konačnom Stvarnošću.

Što se tiče Roberta Auera, u današnje hiperseksualizirano doba njegovi aktovi su dobrodošao podsjetnik na rafiniranije poimanje erotskoga koje je, bojim se, nepovratno iza nas.