Piše: Marijan Grakalić

Društvene mreže kao što je sveprisutni Facebook postavile su i pred fotografiju određene zadatke koji su prije toga bili zanimljivi tek za novinsku portretnu fotografiju, a sada su najednom postali izgleda svakome važni. Time se bavi izložba fotografije Julija Frangena ”Portreti prijatelja na Facebooku” gdje se na najbolji način dokumentarnost i uvjerljivost vežu sa akcijom ili detaljem koji naglašava i upućuje na karakter onoga što ili koji se vidi. Na taj način vizualna kultura putem umjetnosti prati stvarne interese korisnika društvenih mreža da se predstave putem fotografije na način koji ih direktno pokazuje drugima odnosno svima, pri tome koristeći kako stvarne i tako i one inače manje vidljive motive. Majstorskim umijećem i dugogodišnjom praksom novinarskog fotoreportera Frangen nalazi situacije i pokrete, ustvari prilike koje na neponovljiv način bilježe njegove prijatelje i njihove karaktere, situacije ili gegove, te ih prenosi u fotografski medij. Tako s jedne strane ciklus fotografija ”Portreti prijatelje s Facebooka” predstavlja dokumentarni niz, ali s druge i umjetnički artefakt koji senzibilizira potrebe vremena i kulture.

Ono što je zanimljivo jeste fotografska igra u kojoj autor nastoji izbjeći postavljene definicije kakve određuju klasični, psihološki ili dokumentarni portret čemu teži uobičajena namjera fotografskog portretiranja. Uz to sama izvedba sadrži određenu ambijentalnost, no ona nije naglašena već je prisutna jedino utoliko koliko je potrebno da se zadobije vizualna prostornost i određeno, često veoma sjajno svijetlo važno zato da se veoma neposredno i jasno uoče sami likovi. Naime, oni su tu bitni kao i njihov izglede, izraz ili pokret, dakle, ono što oni sami žele reći, pokazati ili predstaviti, jer, to je ono bitno i neosporno najvažnije na društvenim mrežama. Upravo zato i portretiranje za društvene mreže kakvo je poduzeo Frangen, često u situacijama kada su sami subjekti nesvjesni toga za što i kako ih se fotografira, predstavlja osmišljeni novum u žargonu onog vizualna jezika kojim se sada govori na društvenim mrežama i koji bez njih ne bi niti postojao. Dapače, sve je više primjera kako upravo popularnost takvog načina fotografiranja sada s Facebooka prelazi u klasične tiskane i druge medije, pri čemu neke pojave kao selfie (sebići) zadobivaju planetarnu popularnost dok je prije, to isto, prolazilo gotovo nezapaženo.

U duhu našeg vremena i fotografija, posebno portretna, proživljava veliku relativizaciju u odnosu na fotografske kanone i klasične izvedbe. Upravo se u ovim primjerima vidi drugačija energija od statičke, herojske, hedonističke, erotske ili kakve druge koja se prije smatrala obodom umjetničkog izraza i kvalitete. Nesputanost, kombinacija izraza lica, geste i svjetla pruža sasvim drugačiju perspektivu nenametljiva optimizma unutar kojeg svatko izgleda dobro. Ta briga za prijatelje koju svojim fotografijama pokazuje Julio Frangen ustinu su i njihova najveća kvaliteta.