Piše: Romano Bolković

U jednom svom tekstu Hrvoje Hribar opću sociologiju Greške zajedljivo naziva uobičajenim žanrom hrvatske kulturne introspekcije. Ne mogu se pretvarati da ne znam za predšasnike. Stoga je uvodna opaska o dosjeu neizbježna.

Dossier

Budući da ću u ovom pasusu uglavnom slijediti Kunderu, zamislimo na trenutak da sam i sam jedan od njegovih likova; evo, recimo onaj njegov doktor čije postupke uvijek prati neka pouzdana teorija.
Takav lik ima pravo na kratak Uvod u opću teoriju Greške:
Na početku, prizovimo sebi poznatu situaciju: u današnjoj Hrvatskoj telefonska se komunikacija redovito prekida opaskom: No, o tome ćemo usmeno. Parlamentarni Odbor za nacionalnu sigurnost javnost je obavijestio o desecima tisuća prisluškivanih poziva, i naravno da ovdje svatko misli da je praćen, svatko tko je netko, jer, divna je to prigoda da svatko postane netko.
Ono što inače osporava ljudsko dostojanstvo, oskrvnuće intime, u nas je potvrda egzistencijalnog značaja.
Imati dossier, u Hrvatskoj je de rigieur.
Ponovit ću, to je faustovska pogodba petite bourgeoisiea.
Ali, takve pogodbe imaju svoje konzekvence.
Ako se život shvati na taj način, biografija je tek kopija dosjea. Dosje pak, poput platoničke ideje, jedina je zbilja, a ljudska egzistencija puki je odraz projiciran na ekranu iluzija. Štoviše, mi nismo samo sjene svojih dosjea, nego smo – baš kao u Gilliamovom ‘Brazilu’ – sjene greške u dosjeu: sjene koje nemaju čak ni pravo na to da postoje kao sjene.
Iz perspektive dramaturgije naših života, Greška je poslovični McGuffin, od svakoga sadržaja ispražnjen, banalni motiv životne peripetije. Farse u kojoj komično nije kontrapunkt tragičnom: ono nije comic relief i ne čini tragično podnošljivim, već ga osporava, lišavajući žrtve jedine utjehe kojoj se one još mogu nadati, one koja se nalazi u veličini njihove tragedije.
Ako je nešto u nas danas i ovdje još uvijek tragično, onda je sva tragičnost ovdašnjih žrtava – a svatko se u nas osjeća žrtvom – upravo u tome što su žrtve farse: u tome da im je ukinuto pravo na posljednje ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo žrtve, dignitet da uopće budu žrtve tragičnih zbivanja.
Maniristička situacija: ovaj je Svijet močvara koja uzima na tisuće žrtva, ali nije dostojna niti jedne od njih.

Kaptolski kolodvor

Naravno da svatko, ma i ne bio netko, iz takvog svijeta poželi otići. Isprva izgleda da po odlasku nema povratka: Filip Latinovicz vraća se na Kaptolski kolodvor, no takav kolodvor nikada u stvarnosti nije postojao; Krležina je to metafora bezdomnosti, nemogućnosti povratka u napušteni zavičaj. Može se kazati i radikalnije: nemamo se kamo vratiti jer nemamo što ni napustiti.
Ima tome davno otkako sam pročitao Budenovo obrazloženje odlaska: „…upravo je domovina, ta “sakralizacija banalnog”, kako je govorio Vilém Flusser, ono što valja napustiti da bi se zbiljski postalo čovjekom. I to najprije kao osjećaj, potom kao ideju i na koncu, zašto ne, i kao stvar samu. Ovi stupnjevi emigracije uvijek mogu postati i stupnjevi emancipacije.“
Da, odlasci su i povratci jednako nemogući, jer u pitanju nije mjesta boravka, nego mjesto subjekta: „Krležin motiv odlaska, doveden do pojma, upućuje na permanentnu dislociranost modernog čovjeka, dislociranost u egzistencijalnom vidu, ali i u smislu njegova identiteta, dakle, dislociranost unutar simboličkog univerzuma u koji smješta svoj život. Za Krležu čovjek kao takav jest egzilant, a egzilantu se, kaže Flusser, može dogoditi i da otkrije “… da čovjek nije drvo. I da se možda ljudsko dostojanstvo sastoji upravo u tome da se nema nikakva korijenja”.
Dobro, ali kako to da se nema što napustiti? Znači li to da čovjek nema zavičaja? I ako nema, što je s onom posebnom vrstom ljubavi koju Nijemci zovu Heimweh? Čežnja za zavičajem koju zgodimice osjetimo, istina je ljubavi: Liebe ist Heimweh, ljubav je nostalgija. Riječ je o posebnoj germanskoj romantici, o onome što Roma i Antika znače romantizmu: čežnju za duhovnim zavičajem, „za univerzalnom Itakom“.
Ali, ako je svaka priča, kao i život sam, putovanje, taj povratak u zavičaj, na izvor, put je u Srce tame, kako ga je naše doba opisalo. Zato i spominjem Zagrob. Valjda stoga ni Buden ne nalazi prikladniju riječ da opiše slutnju te zavičajnosti od one neprevodive riječi ‘unheimlich’. Riječ je o nadnaravnoj jezi koja nas spopada kad se iz ponora duše ono što je jednom bilo blisko i posve prisno, sada vraća kao strano i sasvim tuđe, u povratku potisnutog. Ne osjećate li se i vi tako kad se danas sjetite domovine? Kao Dr Jekyll koji gledajući svoju, preneraženo ugleda ruku Mr Hydea. Horror, kako bi kratko rekao Kurtz.

Tipfehler

U mojoj obitelji nije neuobičajeno otići, dapače, neobično je što nisam odavno otišao: 1988., barba koji živi u New Yorku, poslao mi je garantno pismo, i već je sve bilo spremno za odlazak u SAD, kad je kovitlac zbivanja zahvatio i mene, pa sam ostao, misleći pritom da samo privremeno odgađam odlazak, dok taj rat ne mine.
U međuvremenu, desio se cijeli jedan život, i tako je to trajalo sve dok prije pet godina nisam odlučio ne provesti baš cijeli jedan život u našem malom gradu Zagrobu. Propitujući gdje bih to mogao kupiti neku garsonjeru a da bude na dva sata vožnje avionom od Zagreba, kanio sam dio vremena živjeti ovdje, a dio u nekom velikom svijetu. Prisjećao sam se izjava svojih profesora: Vere Horvat Pintarić, koja je u nekom intevjuu kazala da joj je jedino žao što nije otišla van, Zvonimira Berkovića koji je studente savjetovao da odu i „prodišu punim plućima“. Jasno, bilo je tu ponajprije zapretanih genealoških motiva koji su Bolkoviće slali u svijet: i drugi je barba gotovo tri desetljeća proveo po svim njegovim morima, pa je naprosto bilo neminovno da i ja izađem iz sjene Sljemena.
Gledao sam stoga cijene nekretnina po Rimu, Parizu i drugdje, i Berlin mi se učinio sasvim pristupačnim; budući da čega nema na Faceu ne postoji, napisao sam status: Odlučio sam dio svoga vremena provoditi u Berlinu. No, počinio sam tipfehler: napisao sam “prevoditi”, na što je Irons, koju do tada nisam poznavao, komentirala: Ja radim i jedno i drugo, i prevodim, i provodim vrijeme u Berlinu.
Ja doduše ne prevodim, ali već petu godinu vrijeme provodim i u Berlinu.

Long distance

Ne mali broj mojih prijatelja ima sličan život, budući da zbog posla dio tjedna žive u Zagrebu, a dio izvan njega, po Europi. Jednom mi je Dadi Štern, pričajući o mome životu iz perspektive svoga, što pak znači iz dvadesetgodišnjeg ruskog iskustva, ispričao sljedeću pričicu: Tijekom nekog pregleda, uslijed lake iscrpljenosti, ruska ga je liječnica upitala odakle je; odgovorio je da je iz Zagreba, pa da često leti na relaciji Zagreb – Rusija. O, vi imate dakle dva života!, rekla je doktorica, dodavši: Onda bi se morali i odmarati za dvojicu!
Ono što umara, nisu putovanja: putovanje krijepi; ono što umara jest rascjep: biti tamo, a biti ovdje, biti ovdje, a u mislima tamo. A opet, kao što nikada ne ćete osjetiti tako snažnu čežnju za zavičajem koliko za mjestom na kojem nikada niste bili, za daljinom, tako je i distanca – spasovna. Long distance učvršćuje vezu; vlastito iskustvo.
U meni posebno dragoj berlinskog četvrti, Prenzlauerbergu, postojao je Cafe de Paris. Iako daleko od Charlottenburga, moje berlinske adrese, taj mi je kafić na Kollwitzplatzu već za prvog posjeta Berlinu postao intimnim gravitacijskim središtem: primjerice, počeo sam prelaske godišnjih doba obilježavati fotografiranjem pred njime, dokumentirajući i vlastite mjene. A onda, jednoga sam dana banuo pred svoj kafić i zatekao natpis – Heimatlos. Valjda je monumentalnost te riječi „bezdomnost“ bila razlogom što nisam oćutio pretjeranu sjetu: eto, proživio sam i svoj prvi berlinski nestanak nečeg meni prisnog i važnog, no Berlin, nikad nije, nego vječno postaje, i moralo se to i meni dogoditi. Ipak, novi me je naziv kafića ponukao na temeljitije obračune: što je tu, na Kollwitzu zapravo iščezlo?
Nije tu riječ o egzistencijalnoj bezdomnosti: najljepša metafora za koju znam ona je Venedikta Jerofejeva, o osjećanju nekog nesavršenog blaženstva… kao u utrobi maćehe. Tako se vjerojatno nebrojeni naraštaji osjećaju u Hrvatskoj. Ali ja govorim o esencijalnoj bezdomnosti, onoj s druge strane emotivne, idejne i stvarne emigracije: bezdomnosti osobe koja tek u emancipaciji od domovine uviđa da je njen identitet jednako upitan kao i simbolički univerzum koji je određuje. Pišući u Berlinu prvih godina kolumnu za jedan hrvatski dnevni list, nazvao sam je Verlust der Mitte, jasno aludirajući na stanje u kojem se čovjek kotrlja od središta prema nekom X. U tom smislu Heimatlos je sasvim vedar naziv, kudikamo primjereniji Berlinu no Cafe de Paris: tu smo, u gradu bez središta, u Svijetu koji je izgubio centar, i odajemo se umornim užicima promatranja nebrojenih koji su kao i mi bezdomni, sasvim iskorijenjeni.
Osjećajući neko nesavršenog blaženstvo, kao… kao u utrobi maćehe