Piše: Edit Glavurtić
Koliko se samo jeseni utisnulo u posljednjih nekoliko dana, pravi kaleidoskop zlatno modrih minijatura, nestvarno povezanih sunčevom pozlatom.
Najprije Oriovac kraj Broda, u kom se misao stalno vraća slikaru Beciću, čije su oči prije više od sto godina upijale iste ove prizore kao i moje danas, jednako tihe i spokojne. Za stolom mog kuma jedemo pitu od jabuka koje su rasle u voćnjaku iza kuće, i tople kifle posute štaubcukerom, pune vrućeg crnog pekmeza od šljive iz kumovog šljivika. Grožđe je obrano, kukuruzi još nisu, mačka se lijeno sunča na pragu, ovdje je život dobar, pun nekog dubokog mira, i mada su vremena krajnje nesigurna, ovdje osjećam utjehu zemlje; slavonske, plodne, koja je tu da prehrani i spasi, štogod bilo.
U Zagrebu opet, sve je drugačije, samo sunce isto. Zlatni prah ranog popodneva posuo se po Zrinjevcu, oko Kazališta, na mom najdražem potezu od Jelačić placa do Tomislavovog trga, i od te čudesne lazure sve je nestvarno: ljudi na klupama, fontane, platane, ona austrougarsko žuta s Umjetničkog paviljona, koja tako voli akvarelni kist. Pa šetam, gledam, udišem i na koncu skidam jaknu i ostajem u kratkim rukavima sretna zbog zakašnjele topline tako nespojive s pečenim kestenima kojima ne mogu odoljeti.
Naposljetku, za kraj tjedna samo srce Podravine: dan sav od zlata, kao iz stiha Božice Jelušić koja nas raširenih ruku dočekuje u Barnagoru, dvoru nad smeđim potokom, u kom provodimo dan kakav se ne zaboravlja. Sve je ovdje prožeto duhom i starim pričama, dok nas Božica vodi iz jedne u drugu prostoriju kao da nas prate duhovi nekadašnjih vlasnika: tu su Lizzy, Mary, Lothar, Jovanka, o kojima sam čitala u „Čišćenju globusa“ a sad imam privilegiju vidjeti prostor u kom su živjeli. Sve je ovdje priča; svaka slika, svaka umjetnina, svaki predmet brižno i s ljubavlju sačuvan.
Izlazimo u park, oko nas pijetlovi i ptice, izrezbareni od drveta, postavljeni na podlogu hrasta, ginka, javora… ali ovdje se zapravo ne zna što je čemu podloga, jer su umjetnost i život stopljeni u skladnu cjelinu, pa jedno izvire iz drugog, jedno drugo smisleno i duhovito dopunjuje.
Uvečer, po povratku kući želim sačuvati energiju dana, ne potrošiti ni mrvicu te dragocjenosti, pa uz čašu gustog crnog vina, Chopinova nokturna i Božicine priče i pjesme o stablima još jednom blaženo prebirem svaki trenutak, umnožavajući ga, opet i ponovo. I kažem: pođite u Barnagor ako tražite predah i mir, ljubitelji tišine i sunca u javoru i hrastu, poklonici lijepe riječi i umjetnosti… s tog kratkog puta vratit ćete se kao bogataši, jer ćete ovdje na drugi način gledati prirodu, svijet, čovjeka i vrijeme.
S tim mislima zatvaram spomenar tjedna u kom mi se iz dana u dan objavljivala jesen: u Oriovcu, Zagrebu i Barnagoru. Gdje god sam išla, svugdje me je pratila. Zauzvrat bilježim nadnevke, i spremam zapise i fotografije. U zimi koja uskoro dolazi, sigurno će mi zatrebati.
radio gornji grad 
