Piše: Ana Draganić Brkić (Ladylike)

Osobno me izuzetno potresla vijest o smrti Ane Karić -dame, fatalne žene, velike umjetnice i vrhunskog profesionalca.

Posljednji puta samo se čule kada sam je molila da pročita tekst Ive Andrića o ženama -na otvorenju Ladylikeove izložbe “Ljepota zrelosti”. Odmah me upozorila zajednička prijateljica -“Nema šanse da pristane. Dobila je osip po licu, kao reakciju na kortisosteroide a znaš da je tašta. Nema šanse da se pojavi u javnosti a da nije besprijekorna. U tome je neumoljiva.” Kada sam gospođi Karić objasnila socijalnu pozadinu izložbe koja je bila bunt protiv diskriminacije zrelih žena na tržištu rada -iskreno se oduševila. Objasnila mi je da će ako ikako bude mogla kamuflirati osip, vrlo rado sudjelovati u programu. Nažalost do suradnje nije došlo. Razmišljam od kada sam čula vijest o njenoj smrti, tko može Andrićev tekst pročitati tako impresivno poput Ane? Nitko. Tekst je o autorovom preziru prema tjelesnim promjenama žena u zrelosti i “ocvaloj ljepoti”.  Smatrala sam da će prelijepa Ana Karić o kojoj niti sa više od 70 godina (tajila je točan broj) niste mogli pričati kao o starici, biti će dovoljno sarkastična svojom pojavom. I u potpunosti dovesti u pitanje utemeljenost teksta koji čita. O ocvalim ženama. Baš sam tužna… Demantirati ćemo Andrića bez progovorene riječi, mislila sam.

Legendarna hrvatska filmska, kazališna i televizijska glumica rodila se u Perušiću. U Zagrebu je 1963. završila Akademiju za kazališnu umjetnost. Glumila je uloge raskošnih pučkih ljepotica te kasnije likove otmjenih senzualnih žena. Glumila je u filmovima poznatih hrvatskih redatelja Ante Babaje, Nikole Tanhofera, Zvonimira Berkovića, Krste Papića i drugih. Nešto su joj manje brojne uloge u televizijskim filmovima (Adam i Eva) dok je u kazalištu glumila u Teatru u gostima.

Dobitnica je nagrade hrvatskog glumišta za glumačko ostvarenje u radio drami za 2004./05. 2010. je dobila nagradu Fabijan Šovagović za veliki doprinos hrvatskom filmu. Glumila je i u nedavnom filmu ‘Noćni brodovi’ s Radkom Poličem u kojem je oduševila publiku.

Filmografija:

• Carevo novo ruho (1961.)
• Pustolov pred vratima (1961.)
• Slučajni život (1969.)
• Bablje ljeto (1970.)
• Putovanje na mjesto nesreće (1971.)
• Kuća (1975.)
• Živi bili pa vidjeli (1979.)
• Tajna Nikole Tesle (1980.)
• Donator (1989.)
• Krhotine – Kronika jednog nestajanja (1991.)
• Pont Neuf (1997.)
• Infekcija (2003.)
• Punom parom (1978.)
• Pseudologija
Noćni brodovi (2012.)

Dodatak: LJEPOTA RADOSTI (Slavica Novak Ademović)

Vremenom, odrastanjem i sazrijevanjem, učimo i svoje najveće idole podvrgavati ispitu objektivnosti. Mi ljudi svoje opakosti često projiciramo u bližnje, u one s kojima se, prema uobičajenim parametrima vrijednosti možemo najlakše usporediti, rodbinu, kolege, prijatelje…
Dobrotu, mudrost, i slično, radije projicirama na društvene veličine, u idole i heroje koje onda štitimo od svake sjene ili sumnje.
Primamo cijelokupnu njihovu misaonu građevinu za neprikosnovenu istinu, sve što oni kažu postaje Mudrost i Istina, citiramo ih, ponosimo se njima, kad su pokojni, podsjećamo jedni druge na njihove aforizme koji tako prerastaju u moralne vrijednosti.
Ja sam svoje idole ponajviše pronalazila među književnicima, od kojih je jedno takvo – ne možemo više reći nacionalno već – regionalno „blago“ – Ivo Andrić. I nikad ga nisam napustila iako sam napustila princip bezuvjetnog nekritičkog obožavanja, te znam da idolu neće pasti kruna s glave ako dijelove njegovog/njenog stvaralaštva izvrgnem preispitivanju i odbacim. Kako nitko od nas „običnih smrtnika“ nije savršen, tako nisu ni naši idoli.

Kad sam mislila da sam sve od Andrića pročitala, naiđem na jednoj benzinskoj crpki na džepno-izdanje zbirke „Priče o moru“. Među njima, priča „Žena na kamenu“ koja me „obori s nogu“, ne ljepotom izraza, opisa, pronicljivosti i sličnog na što smo sve navikli u Andrićevim djelima, već svojom bezdušnošću i, u najmanju ruku, nepreciznošću (na koju zbilja nismo navikli kad je u pitanju Andrić, majstor izuzetno preciznog skalpela kojim nas vodi kroz anatomuju ljudske duše) pri opisu unutarnjeg, intimnog doživljaja starenja kod žene.
Majstorski, kako već zna, uvodi nas u atmosferu  plaže kraj Hotela Marin, sagrađenom svega nekoliko godina prije Drugog svetskog rata. Hotel je na žalost izgorio do temalja ali je plaža sa svojim glatkim površinama divovskih stijena, opkoljena zelenilom, ostala i pružala utočište vjernim kupačima koji NASTAVLJA ANA KARIĆ:
„….jedni drugima nisu smetali, od kojih je većina imala svoje stalno mjesto i zauzimala ga svakog dana, kao po prešutnom dogovoru.“
„Svaki se spuštao na vreo kamen, zauzimajući položaj koji odgovara potrebama njegovog tijela, kao što prosuta kaplja tekućine zauzima oblik prema fizičkim zakonima svoga sastava.“
Među njima je naša tragična junakinja (moja refleksija).
„Na jednoj od tih kamenih ploča, uvek na istoj, smještala se žena srednjih godina; možda bliže krajnjoj granici, nego neodređenom početku toga doba. Bez sjaja i svježine, koju samo mladost daje, ali lijepo razvijena i njegovana, ona je dolazila uvijek u isto doba dana, svagda sama i bezimena, prostirala pod sebe svoj veliki ručnih od frotirastog tkanja narandžaste boje, raspoređivala oko sebe svoje šarene sitnice, ležala satima, čas na leđima, čas sa licem na ručniku, okrećući tako sa svake strane svoje tijelo suncu, kao predana žrtva.
S vremena na vrijeme bi se dizala, skakala u more, pravilnim, neupadljivim skokom, i posle kraćeg plivanja vraćala se na svoje mjesto. Odlazila je među posljednjima. Ničim nije padala u oči, ako ne možda tom svojom jako podvučenom težnjom za neupadljivošću… I ništa se više ne bi moglo kazati o toj ženi, koja je ležala malo podalje od ostalih, sa rukama sklopljenim na grudima, protegnuta, tanka i sklopljenih očiju, kao što leže kamene kneginje na sarkofazima. Ništa mi gotovo ne znamo o ljudima koji prolaze pored nas ili leže u našoj blizini. Pa šta bismo mogli kazati i o ovoj statuarno ispruženoj ženi, Marti L., opernoj pjevačici na ljetovanju, u njenoj četrdeset osmoj godini? I ona sama se trudila da zaboravi i ko je i šta je, i otkad je na svijetu. Polubudna, predavala se sunčevoj vatri i polusjećanjima i polusnovima koji su navirali odnekud iz nje, bez njegog izbora i protiv njene volje.“
Saznajemo tako čitajući, između ostalog, da je Martin osjećajni svijet u mladosti bio
„..još netaknut, sliven sav iz jednog komada i teško pristupan uticajima spolja, a njeno tijelo, ženstveno i osjetljivo, bez traga tupe težine i mekote, bez suviška sokova, bez suza i potrebe za osloncem; ukratko, bez svih onih znakova slabosti koje tako često opterećuju tijela i najljepših žena.“
Saznajemo nadalje da je Martino tijelo za vrijeme njezina „sretna života“ (moja refleksija),
„…godinama bilo i ostalo skladno i snažno i mramorno čisto, a pokretljivo kao laka, fino građena jedrilica; ona ga nije osećala, a raspolagala je njime i vladala kao ogromnim i beskrajno raznovrsnim bogatstvom. Poreba da o njemu misli ili čak govori nikad se nije javljala u njoj. Živela je njegovim životom, koji je bio raskošan, slobodan, dosljedan, vedar, i izgledao kao da takav samo može i biti, dovoljan sam sebi, bez straha i poroka, bez niskih obzira i sitnih računa. A sada, od nekog vremena, sve se mijenja, nagore, na strašno i stidno, na nešto njoj potpuno neobično i neprijateljski tuđe.To je počelo otprilike pre tri ili četiri godine. Otprilike, jer za velike i teške promene svog života čovek ne bi mogao nikad da kaže točno kad su počele. …………..Tako, prije nekoliko godina počela  primjećivati u sebi i na sebi prve promjene i znake starenja, i da se kod svakog od njih kida između čeličnih i pakleno oštrih zubaca: jeste – nije – jeste? Trudila se da ne odgovara ni da ni ne, da ušutka pitanja, da ih zaboravi. Ali ona su se javljala opet, nekad prije nekad poslije, neočekivanim povodom. A more, koje je oduvijek najveća radost njegog života, bilo je u tom njen prvi i glavni protivnik i mučitelj.
Rođena i odrasla na moru, ona ga je brzo poslije svoje prve udaje napustila. I od tada je živjela stalno daleko od njega, sa izuzetkom ljetnih mjeseci. Živjela! Šta sadrži ta reč? Dva braka, oba kratkotrajna i bez pravog značenja i dubljeg traga. Zatim, velika desetogodišnja ljubav sa pravim čovjekom, u kojoj je sve, pa čak i neizbežan kraj, bilo lijepo i dostojno. Dalje, njena dvadesetogodišnja karijera operne pjevačice, mirna, sigurna, bez trzavica i poniženja koja inače često prate tu vrstu uspona.“
Saznajemo još ponešto o Martinom životu i sve se vrti oko Martinog suočavanja s vlastitim starenjem i šokiranošću radi toga.
Za svih tih dvadesetak godina Marta je provodila ljeta na plaži ispred nekadašnjeg „Marina“
„…bezbrižna, sigurna, bez sijenke u sebi i oko sebe, ne misleći na gomilu svijeta koji je okružuje drukčije negoli na pijesak i kamen i nebo i more, koji su joj potrebni za njeno ljetovanje. I sve je tako išlo, iz godine u godinu. Izgledalo je i drugima i njoj samoj da prirodni zakoni zaista nemaju vlasti nad tim tijelom. I ljudi su govorili o tom kao malom čudu….. Išlo je, sve do tog ljeta, prije četiri godine. Ali tada se, neočekivano i nevjerovatno, prvi put javila misao o promjenama. Laka sjenka između nje i njenog ljeta na moru, zla nagovijest koja je otišla sa njom da zimuje.
Uselila se u nju i tinjala tu kao pritajena bolest. A što je u početku izgledalo kao užas u koji je teško vjerovati i strašan san koji se mora raspršiti, sačekalo je na početku idućeg ljeta već kao dio stvarnosti i stalna briga. I raslo je i ustaljavalo se kasnije sa svakom godinom. Sama sebi nije mogla vjerovati. Strepeći od svog pitanja, govorila je često u sebi –Je li moguće, svemogući Bože, je li moguće?.. Je li mogućno da stari i ružnja primjetno i nezaustavljivo, da za nju uskoro neće više biti radosnog leta, ni sunca ni šarenila ni žamora na morskoj obali?
Je li moguće da je sa ovim prokletim tijelom, koje se odmetnulo i postalo joj neprijatelj, zaista došlo dotle da ono nije više za plažu ni za pokazivanje, da ni sama ne može bez straha gledati, a kamoli ga iznositi na sunce, među veseo i svirepo blještav svijet? ………Ne, starost nije dobra ni lijepa. Ni u čem, ni u čemu! Nije čak ni čista! Ne samo što pažnja otupi, obzir oslabi, interes obamre, pa je čovek sklon da se zapusti u odijelu i držanju, nego čak i samo tijelo kao da se teško čisti a lako prlja. Samo od sebe, iznutra se prlja. A ako, sa krajnjim naporom, čovjeku koji stari i pođe za rukom da se održi uredan i čist, to je sterilizirana čistoća apoteke a ne čistoća cvijeta. A mladost je čista, jer se njeni sokovi obnavljaju, dok su sokovi starosti ustajali i kad još nisu potpuno usahli. Ni sijeda vlas nije časna kad liči na sramotu koju sakrivaš a sakriti je ne možeš. Ni bore na licu. Bore ulijevaju svakom poštovanje, daju draž i toplinu licima skromnim staricama i dostojanstvo čelu mislioca, ali te iste bore na licu lepe žene koja počinje stariti izgledaju kao zli pečati i ožiljci poraza, nešto nakazno, gotovo sramotno, jer te bore izazivaju kod onog ko ih gleda ista ona osećanja sa kojima ih ta žena nosi. One se ne mogu kozmetikom sakriti ni masažom zbrisati, čak kao da se ne mogu – proklete bile! – ni oprati kako treba. U njima ostaje uvek sjenka starenja, kao što na brončanim i mramornim bistama, po provincijskim muzejima, ostaje uvijek malo prašine u borama lica i naborima odela. Iz tih jedva vidljivih, a ipak uvek vidljivih i pre svega vidljivih bora na licu ijlepe žene koja počinje stariti – bije hlad i pustoš, kao iz dubokih haluga i planinskih provalija.“…
„Tako je mislila i u mislima sebi govorila kruta i nepomična žena na stijeni.“ …“S vremena na vrijeme, okrećući se kao bolesnik s boka na bok, ona otvori oči, koje odmah zabole kao dve rane. Kratak pogled uhvati neku mladu ženu ili djevojku kako, sigurna u sebe i bez misli o svom tijelu, izlazi iz mora zabacujući mokru kosu, ili se sprema da skoči u nju.“
Marta tako nastavlja u svojoj agoniji a ja se pitam, Bože, je li moguće?
Odavna znamo da je sve što je ovaj naš literarni velikan napisao postalo nama prozor u svijet čovjekove psihe, da nas je sigurnom rukom vodio kroz katakombe neprohodivog. Upoznavali smo sebe pod njegovom lupom. Ali ovo, ovo ne prepoznajem. Ni kod sebe, ni kod svoje majke ni tetke ni bake…
Bore, kao da se ne mogu – proklete bile! – ni oprati kako treba! O čijem iskustvu Andrić govori? Svojem? O svojim borama…? O svom vlastitom strahu od umiranja? Ne znam. Možda ipak govori o nama ženama, ali ne može biti riječ o svim! Možda o većem broju žena nego ja to želim sebi priznati. Možda se ove ženske tajne lakše odrađuju s plastičnim kirurgom nego s psihoterapeutom.
Hoće li muškarci za dvije tisuće godina, biti u stanju promijeniti svoje davno, još za vrijeme prvobitne zajednice, nastale klišeé o ženama? Možda neće, jer imaju nepopravljiv, prirođen defekt. Možda hoće jer će se digniteti, idoli i heroji koji postavljaju društvene trendove, vremenom naučiti da to čine s odgovornošću.
No, bez obzira na ove opaske, Andrić će ostati na mom književnom pijedestalu koji dijeli s tek još dvojicom ili trojicom književnika, jer drugačije ne može biti. Dovoljno je sjetiti se nekih njegovih briljantnih rečenica…