Piše: Mario Vargas Llosa

Ovo je naredba tvog roba, ljubljena.
Pred zrcalom, na krevetu ili sofi ukrašenom indijskom svilom oslikanom rukom ili indonezijskim batikom s okruglim okicama izvalit ćeš se na leđa, bez odjeće i raspustit ćeš svoju dugu kosu. Podignut ćeš lijevu nogu skupivši je dok ne oblikuješ kut. Naslonit ćeš glavu na svoje desno rame, poluotvorit ćeš usta, spustit ćeš vjeđe, pretvarajući se da spavaš. Maštat ćeš da se žuta rijeka leptirastih krila i zvjezdani prah spuštaju na tebe s neba i prožimaju te.
Tko si?
Danaja Gustava Klimta, dakako. Nije važno tko mu je poslužio da naslika to ulje, maestro te anticipirao, pogodio, vidio, takvu kakva ćeš doći na svijet i biti, s druge strane oceana, pola stoljeća poslije. Vjerovao je da svojim kistovima stvara damu iz grčke mitologije i ‘predstvarao’ tebe, buduću ljepotu, ljubljenu suprugu, senzualnu pomajku. Jedino ti, od svih žena, kao na toj slikarskoj maštariji, sjedinjuješ čisto savršenstvo anđela, njegovu nevinost i čistoću, s jednim odvažno zemaljskim tijelom. Danas izostavljam čvrstoću tvojih grudi i probojnost tvojih bokova kako bih odao počast isključivo jedrosti tvojih bedara, hramu sa stupovljem za koje bih htio biti vezan i bičevan zbog lošeg vladanja. Ti čitava ugađaš mojim osjetilima. Baršunasta koža, slina aloe, nježna gospo neuvelih laktova i koljena, probudi se, pogledaj se u zrcalu i reci si:”Poštuju me i dive mi se više no ikomu, željna sam i žuđena kao što za vodenastim opsjenama u pustinjama žudi žedan putnik.”
Lucrecia – Danaja, Danaja – Lucrecia.
Ovo je molba tvog gospodara, robinjo.