Piše: Stevo Basara

Hej, ti!
Tko je to?
Ja, ovamo, iza grma ruža.
Alo? Pas!
Ne sanjaš, niti pokušavaj da se pretvaraš. Sram te bilo zašto se pretvraš tako dugo?
Isuse, kako me prepade.
Pitala sam te zašto kriješ da možeš govoriti sa životinjama?
Ja nisam siguran još da li sam lud ili je ovo zbilja?
Nisi lud nisi, šizofrenici su mnogo drugačiji od tebe.
Pas i psihijatar.
Ja sam i majka, ime mi je Mira. Dođi ovamo, priđi bliže, netko bi mogao zaviriti ovamo.
Što ste trebali Miro?
Što sam trebala! Znaš li ti koliko je teško ostati na slobodi a biti pas i pritom kuja, majka, supruga, drug? Znaš li ti koliko je to teško?
Donekle sam upoznat. Kući sam udiomio nekoliko mačaka.
Da čuli smo to jučer, kako lijepo razgovarate na terasi. Mi smo čučali u mraku sinoć dok sam dojila djecu baš smo mislili o tome kako bi to bio lijep dom za nas, pun razumjevanja. Mi, moj muž, irski seter Stanko, i naših sedmero prekrasnih mališana.
Moraš nam pomoći, naš slučaj je poseban. Obećaj mi da ćeš nam pomoći.
Moramo se skloniti sa ovog mjesta mališani su bučni uvjek su magnet za radoznale oči, najčešće zle oči. Kako sam prestravljena, jučer je jedan idiot gađao sirotog neznaog psa kamenjem uporno pola sata. Onda je došao drugi sa pištoljem i hladno ga ustrijelio na sred dječijeg igrališta! Strašno toliko sam se bojala za moje mališane da sam ih dojila cijeli dan kako bi bili tihi. Stanko je bio van sebe, jedva sam ga obuzdala da neide napasti one ljude. Moraš nam pomoći.
Dobro, evo sad pođite samnom kući. Gdje je Stanko gdje su vam djeca?
Na sigurnom iza one ograde u travi, spavaju, tamo je i lokva sa vodom koja je donekle čista.