Piše: Darko Milošić

Uguravši se nekako jednog jutra u autobus, kratio sam si vrijeme diskretno proučavajući zanimljive fizionomije svojih bližnjih i razmišljajući o metafizici, erosu i thanatosu, kad mi je pogled zapeo za mladića koji je i izgledom, i držanjem, i napose odjećom izrazito odskakao od svih nas.

Na suvratku sakoa besprijekorno izglačanog i po mjeri krojenog elegantnog crnog odijela s pripadajućom savršeno vezanom crveno-plavom kravatom, imao je okačenu crnu pločicu na kojoj je bijelim slovima bilo ugravirano: STARJEŠINA FREEMAN, a ispod je pisalo još i Crkva Isusa Krista svetaca posljednjeg dana. Starješina Freeman nije baš odgovarao mojoj predodžbi o “starješinama”, jer se radilo o mladiću starom kojih dvadesetak godina, a dojmu autoriteta odmagalo je i njegovo glatko dječačko lice i frizura kakvu nose pitomci West Pointa. Kako je uspio postati starješina, ne znam, ali sjetio sam se kako u, ako se ne varam, I. Timotejevoj poslanici 4,12 Pavao piše mladom Timoteju: “Neka te nitko ne prezire zbog tvoje mladosti!” pa, rekoh, hajde… Starješina Freeman je u rukama držao notes i pisaljku, vidjelo se po pokretima očiju i mikromimici lica da intenzivno razmišlja (što je bilo posve u suprotnosti s izrazima lica naših suputnika koji su možda isto razmišljali, ali ne baš intenzivno i fokusirano, ili su, kao u onom vicu, samo sjedili), i svako toliko je nešto bilježio, lijevom rukom na kojoj je bio podeblji prsten (Oženjen? Svaka čast! pomislio sam; ako je fundamentalist, možda i s nekoliko žena…). Sve u svemu, djelovao je donekle cjelokupnom svojom pojavom poput kakvog glanc novog Forda usred manje ili više dotrajalog tranzicijskog voznog parka.

Moguće da ste ih i vi primijetili, te redovito – svaka bi ih majka poželjela za zeta – simpatične dečke (premda sam vidio i djevojke), misionare, svece posljednjeg dana, kako obično u tandemu, upicanjeni i zbigecani kao manekeni koji predstavljaju novu liniju Diorovih odijela, krstare ulicama naših gradova, dijeleći letke s pozivima na besplatan tečaj engleskoga, ili objašnjavaju nekom umirovljeniku kako zapravo stoje stvari s njegovom dušom. Među informiranijim građanima poznatiji su pod nazivommormoni, a dolaze, kao i sve one, reći će neki, sekte i hereze što (bezuspješno, dakako!) rastaču našu tisućgodišnju katoličku uljudbu, iz Sjedinjenih Država, te kontroverzne zemlje na drugom kraju svijeta. Preciznije, dolaze (obično na dvije godine) iz savezne države Utah, koja je u 19. stoljeću, kad se njihovom osnivaču, Josephu Smithu, ukazao anđeo i rekao mu, je li, kako zapravo stoje stvari s nebom, zemljom i čovjekom, bila teška zabit… Da ne pametujem previše, prenosim citat sWikipedije:

Knjiga Mormona iznosi mnogo toga o povijesti Amerike. Po toj knjizi, Izraelac Lehi i njegova obitelj, zajedno s prijateljima, pobjegli su iz Jeruzalema 586. godine pr. Krista, sagradili lađu i krenuli ploveći na istok oko svijeta. Pomoću kompasa iskrcali su se u Americi i od Lehijeve obitelji nastale su dvije nacije koje su postale praroditeljima američkih Indijanaca. Kroz 1000 godina zabilježili su svoju povijest na pločama na nepoznatom jeziku. Prije nego su nestali godine 421., posljednji preživjeli Moroni je zakopao ploče u brdu. Nakon svog uskrsnuća, Isus je posjetio Ameriku i osnovao novu crkvu, jer su njegove nade u Stari svijet propale. Isus će se vratiti na zemlju i ustanoviti svoje kraljevstvo u Americi.

Amen.

No, mormoni, iz čijih redova je možda i sljedeći predsjednik Sjedinjenih Država, su zapravo fascinantni po nečemu na čemu intenzivno rade od 1938. Naime, Genealoško društvo države Utah od tada prikuplja sve dostupne im podatke o umrlima širom svijeta, podatke iz knjiga umrlih koje su isprva bilježili na mikrofilmove, a posljednjih godina ih digitaliziraju. Ti podaci, a trenutno ih ima toliko da bi se njima moglo ispuniti kojih šest milijuna knjiga od po tristotinjak stranica, čuvaju se nedaleko Salt Lake Cityja, mormonskog Vatikana. Mjesto na kojem se čuvaju – a ima ih, tih podataka, od Afganistana do Zimbabvea – zapanjuje jednako kao i sama činjenica da ih je netko prikupio i da ih i dalje prikuplja (oko četrdeset tisuća godišnje). Između 1958. i 1965. u živoj stijeni su izdubljene prostorije i obložene armiranim betonom; u njima se nalaze uredi, laboratoriji i komore u koje su smješteni mikrofilmovi i optički diskovi. Taj začudan arhiv epskih proporcija poznat je pod imenom Granite Mountain Records Vault, ili The Vault, Trezor (izgleda fantastičnije no što ja to mogu opisati; pogledajte kratki video-zapis na YouTubeu). Glavna ulazna vrata teže četrnaest tona i mogu izdržati nuklearni udar; dvoja manja vrata teže po devet tona. Mikroklima u unutrašnjosti je idealna za čuvanje mikrofilmova. Genealoške informacije prikupljaju se desetljećima, pretpostavljam u skladu sa zakonima pojedine države, iz crkava, knjižnica, matičnih ureda, popisâ stanovništva… i odnose se ponajprije na podatke o rođenjima, vjenčanjima i smrti; poanta je utvrditi i potvrditi postojanje konkretne osobe (važno je napomenuti da se ne prikupljaju podaci o živim ljudima; to valjda rade neke druge službe, ili Facebook). Projekt ima svoju teološku pozadinu, ali mormoni će istaknuti i implicitnu važnost zaštite i očuvanja tih podataka za buduće generacije. Napokon, svatko može otići na stranicu http://www.familysearch.org i upisati željeno ime i prezime. Osobno sam tako pronašao podatke o svojim pokojnim rođacima u Sjedinjenim Državama (pronašao sam, između ostalog, i ime bolnice i sat i minutu smrti), a zanimljivo mi je bilo otkriće i koliko se osobâ s mojim prezimenom useljavalo u Ameriku krajem 19. i tijekom 20. stoljeća.

Pripremajući se za pisanje ovoga teksta, sjetio sam se genijalnog, dakako zaboravljenog, Danila Kiša (za odlikaše: http://www.danilokis.org) i njegove zbirke pričaEnciklopedija mrtvih (u knjižnici sam posudio BIGZ-ovo izdanje iz 1987.), u kojoj se nalazi i istoimena priča (s podnaslovom Čitav život), a o kojoj u Post Scriptumu piše: ‟Osoba koja je sanjala ovaj san, i kojoj je priča posvećena, jednog je dana otkrila, ne bez čuđenja bliskog drhtaju, da su njeni najintimniji košmari već materijalizovani u tvrdom kamenu, kao kakav čudovišan spomenik…‟ (slijedi podulji navod iz socijalističkoglifestyle časopisa Duga od 19. svibnja 1981. u kojem je riječ upravo o mormonskom Trezoru). Glavna junakinja priče sanja san u kojem stjecajem okolnosti dospije u Kraljevsku biblioteku u Stockholmu i shvaća da se u dvoranama označenima slovima abecede nalaze knjige s podacima o svim umrlim ljudima iz svih vremena i zemalja. (‟Bila sam shvatila… da je to čuvena Enciklopedija mrtvih.‟).

No, za razliku od postojećeg arhiva u Little Cottonwood Canyonu, Enciklopedija iz priče Danila Kiša ne sadrži tih nekoliko u biti šturih podataka o nekoj osobi, nego zapravo… hm, sve. Sve. (‟Prvo što sam ugledala bila je njegova slika… To je ona fotografija koju ste videli na mom pisaćem stolu. Snimljena je godine 1936, dvanaestog novembra, u Mariboru, po njegovom izlasku iz vojske. Ispod snimka, njegovo ime i, u zagradi, godine: 1910-1979.‟) Kako priča teče, shvaćamo da je količina podataka omamljujuća: ‟Ali ono što čini tu enciklopediju jedinstvenom na svetu… to je način na koji su opisani ljudski odnosi, susreti, pejzaži; ono obilje detalja od kojih je sastavljen ljudski život. Podatak (na primer) o njegovom mestu rođenja, potpun i tačan (‘Kraljevčani, opština Glina, srez sisački, oblast Banija’) popraćen je još i geografskim i istorijskim pojedinostima, jer tamo je sve zapisano. Sve. Predeo njegovog rodnog kraja dat je tako živo da sam se, čitajući… osećala kao da sam bila tamo… sneg na vrhovima dalekih planina, gola stabla, zaleđena reka po kojoj, kao na Brojgelovim pejzažima, promiču na čkaljkama deca, među kojima sam videla jasno i njega, svog oca…‟. Slijedi opis pogreba očeve majke: ‟Tu sve stoji i u vezi s njom, uzrok bolesti i smrti, godina rođenja, tok bolesti. I piše u čemu je sahranjena, ko ju je okupao, ko joj je stavio novčiće na oči, ko joj je vezao bradu, ko je sanduk tesao, gde je stablo posečeno. Mislim da iz ovoga možete naslutiti, bar približno, količinu informacija koju unose u Enciklopediju mrtvihoni koji su uzeli na sebe težak i hvale dostojan zadatak da zabeleže – bez sumnje objektivno i nepristrasno – najviše što se može zabeležiti o onima koji su završili svoj zemaljski put… Tako će svak moći da pronađe ne samo svoje bližnje nego, u prvom redu, svoju sopstvenu zaboravljenu prošlost. Ovaj će registar tada biti velika riznica sećanja i jedinstven dokaz uskrsnuća‟.

(Podsjetilo me to na uzgredni komentar baptističkog pastora s kojim sam jednom bio razgovarao: ‟Sve se snima, sve što kažeš i napraviš‟, rekao je, imajući valjda na umu riječi iz evanđelja prema kojima će svatko od nas odgovarati za svaku nekorisnu riječ…Enciklopedija mrtvih iz priče doista podsjeća na neki sveobuhvatni nebeski tefter nad tefterima u koji je upisano ama baš sve i koji će nam se listati dok budemo stajali na vagi, iščekujući…)

Prema Kišu, ‟Enciklopedija mrtvih delo je neke sekte ili verske organizacije… Ova čudna eruditna kasta mora da ima svuda po svetu svoje privrženike koji ruju po čituljama i po biografijama ljudi, uporno i diskretno, a zatim obrađuju podatke i dostavljaju ih ovoj centrali… Nije, međutim, manje čudo od njihovog tajnog delovanja ni njihov stil, taj neverovatni amalgam enciklopedijske lapidarnosti i biblijske rečitosti… Zatim slede zgusnute slike detinjstva, svedene takorekuć na ideografske znake: imena učitelja, drugova, dečakove ‘najlepše godine’ u smeni godišnjih doba; radosno lice po kojem pljušti kiša, kupanje u reci, spuštanje sankama niz zavejani breg, lov na pastrmke… Ništa nije zaboravljeno, ni imena pisaca starih udžbenika i čitanki punih dobrodušnih saveta, poučnih priča i biblijskih parabola. Svako razdoblje života, svaki doživljaj je zabeležen, svaka riba uhvaćena na udicu, svaka pročitana stranica, ime svake biljke koju je dečak uzbrao…‟.

Slijede opisi gimnazijskih dana pokojnika koje je proveo u Rumi (‟Tu stoji, dakle, sažeta historija Rume, klimatski snimak grada, opis železničkog čvora; ime štamparije i sve što se tu štampa u to vreme, koje novine i koje knjige; predstave putujućih pozorišta i atrakcije gostujućih cirkusa; opis ciglane…‟) pa boravak u Zagrebu (‟Potom ga zatičemo pred oglasnim stubom na Jelačićevom trgu gde razgleda sveže izlepljene plakate, a na jednom – i taj vam detalj dajem samo kao kuriozum – oglas za Krležino predavanje.‟) i ostatak života (oko pedeset godina) – u cijelosti zabilježen – u Beogradu. Uglavnom, stekli ste dojam o kakvoj se božanskoj (ili demonskoj?) enciklopediji radi… Kako bilo, mogućnost postojanja takve jedne knjige izaziva vrtoglavicu, čežnju i zebnju u isti mah. Sama priča je dakako ovdje donijeta samo u naznakama; možda će neki od vas posegnuti za zbirkom pa je pročitati u cijelosti; Kiš je zaista vrhunski majstor. (Neki integralni tekstovi mogu se pronaći na gorespomenutoj stranici; primjerice, antologijska priča Grobnica za Borisa Davidoviča.)

Nego, mormoni. Ne bih išao tako daleko pa ustvrdio, poput jednog široj javnosti poznatog svećenika koji je, ima tome već dvadesetak godina, izjavio kako po Zagrebu šeće Sotona u odijelu i s kravatom oko vrata, ali da tako upadljivo fino obučeni na određeni način djeluju uznemirujuće, to da. Kako to mislim? Pa, vidite, ovako.

Naime, tog jutra u autobusu, primijetivši spomenuti drastični kontrast, odjednom mi je sinulo kako zapravo ne pamtim kad sam u zbornici vidio nekog kolegu u odijelu s kravatom. Dobro, ravnatelji su katkad – kad bi, povodom kakve svečanije zgode, poželjeli ostaviti naročit dojam – znali doći u svojim demodiranim odijelima i razgaženim cipelama u kojima su se valjda nekad davno i ženili, katkad bih primijetio i kakav bolji/noviji komad odjeće na nekom od kolega (možda ipak češće kolegica), ali odijelo s kravatom je iščezlo, zamijenjeno tzv. casual odjećom lakom za održavanje, jeftinim uniseks jaknama, samtericama, trapericama… ono, nemreš vidjeti više poštene štof hlače na muškarcu. Ti dečki, mormoni, na ulicama su toliko uočljivi (upravo bodu u oči, skoro poput bankarskih službenika, mladih menadžerskih lavova ili burzovnih čarobnjaka koji, dok jure Radničkom (sic!) cestom po svoj brunch, vrte u glavi NASDAQ indeks i tečaj juana) zbog žalosne činjenice da smo sve siromašniji pa rijetko obnavljamo garderobu, kupovanje nekoliko različitih odijela da ne spominjem. Ako malo bolje pogledate, više od novootvorenih second-hand dućana ima valjda jedino ovih grozomornih ‟dućana‟ za otkup zlata… Ja, recimo, trenutno imam jedno (1) odijelo, za vjenčanja i sprovode (inače ga ne nosim). S pripadajućim cipelama. Dobro, imam nekoliko kravata pa čak i dvije leptir mašne za posebno perverzne prigode. Pazite, možda bih i mogao dići kredit ili uštedjeti pa kupiti dva-tri odijela, ali čemu? Moj izgled je, doduše u obrnutom smislu, već dovoljno neuobičajen premda mi se čini da bih u zbornici, pa i inače, zasigurno više odudarao da nosim Hugo Boss odijela… (profesor koji bi danas u razred došao u odijelu s kravatom – ispravite me ako griješim – djelovao bi prilično nestvarno).

Od kad sam u krizi srednjih godina, na posao dolazim u majicama s natpisima (primjerice, Warning! TV Kills, s pripadajućom ilustracijom), što dobro prolazi kod učenika, ali nije isključeno da bih, da su bolja vremena pa da mi je plaća/standard primjeren važnosti posla koji obavljam, radikalno promijenio imidž i u školu dolazio odjeven poput starješine Freemana. Što bi također moglo imati pozitivnog odjeka kod učenika. (A propos, novi ministar obrazovanja najavio je ‟vraćanje dostojanstva učiteljskoj profesiji‟, ma što to značilo.)

Srećom, profesorske plaće su još uvijek dostatne za redovitu opskrbu higijenskim potrepštinama pa fino mirišem.

(Izvor: blog/večernji)