Slikovnost: Željko jerman
Piše: Esad Kočan
Na posljetku preklano je ljudsko grlo. Albansko. Moglo je biti i srpsko. Možda je onaj s kamom u ruci imao neke posebne, a ne nacionalisitičke koljačke motive, ali krv je šiknula u sasvim prirodnom okružju šikljanja nesputane mržnje i bijesa. Svaki pripadnik manjine u tom ambijentu je neka vrsta zatočenika.
Čovjek je prokleto biće, ali ima čudan jedan dar, možda jedini u koji može skrasiti svoju nadu. Može pogledati istu stvarnost i tuđim očima, tvojim razlozima, tvojim starhom i tvojom ranjivošću. Može pitati: da sam na tvom mjestu?
Svako može razumjeti: slijetanje zastave s nacrtom velike Albanije na beogradskom stadionu moralo je biti doživljeno kao provokacija, uvreda i poniženje. Svaki Albanac, može znati da igre s ovakvim znacima, izazivaju zazor kod susjednih naroda, konfrontiraju ih sa svima. U najdubljem značenju riječi su – antialbanske.
Svako može razumjeti: one salve mržnje na beogradskom stadionu dok je intonirana albanska himna, ono horsko pjevanje mržnje i slavljenjja zla samo pokazuju da postfašistička Srbije nije daleko odmakla od noža, žice, Srebrenice. Svaki Srbin nakon iskustva iz devedestih može znati: ta zlomisao je duboko antisrpska.
Ovo niie samo albanska i srpska priča. Svi mi koji smo emotivno bar nijansu odmaknutiji od neposrednog povoda, ako želimo dobro i srpskom i albanskom narodu, i sebi, dužni smo pomoći da se čuje i drugačiji glas.
Suprotno idejama da se odloži beogradski sastanak srpskog i albanskog premijera treba stvarati atmosferu koja ih obavezuje da se što prije sretnu. I ne jednom. Drama na beogradskom stadionu, i požar koji je uslijedio, dobrim dijelom su učinak činjenice što takvih susreta sramotno dugo nije bilo.
Provjereno: ovdje se smrkava brzinom svjetlosti. Ugrabi, dok je dana, da svijet pogledaš očima drugog. Ako to ne učiniš, postaješ fabrika mraka.
radio gornji grad 
