Zdravko Šabarić, U SLUŽBI MONARHIJE – KOTA 914, (F. Galović), ulje na iverici, 2000. god.
Piše: Božica Jelušić
I tako smo danas u Koprivnici govorili o FRANU GALOVIĆU, našemu zavičajniku, dečecu z Peteranca, koji je u zbirci Z MOJIH BREGOV ostavio svoje dragocijeno knjizevno (kajkavsko) naslijeđe, ohrabrujući cijelu legiju sljedbenika da na materinjem jeziku ispisuju svoje najtiše valere duševnosti, trazeći “ključ ljubavi” u prirodi, zavičaju i svekolikoj ljepoti stvorenoga svijeta. U samo 27 godina zivota, taj profesor klasične filologije, pjesnik, dramatičar i prozaist, ispisao je 2000 stranica, u kojima gotovo da nema “rasutoga tereta”. Iza toga, zalutalo ga je tane stiglo na Koti 914, u Radenkovićima kod Mačve, u času kad je pisao prijatelju: Tako je lijep dan, čovjek bi naprosto poželio umrijeti”.
Sve je njegovo od jednoga komada, ravnovjesno, umješno, rukotvoreno i zanatski besprijekorno. U vihoru rata (1914.) , pronašavši “spasonosnu korablju” u očevoj klijeti u Širovicama iznad Koprivnice, ispisao je urednim rukopisom kajkavsku stihozbirku, koja i stoljeće iza njegove smrti govori jasnim, preciznim i slikovitim jezikom o prolaznosti, domotužju, starinskom svijetu i životu, o duši koja sluti svoj skori prijelaz u carstvo sjena, te prije odlaska ispisuje hvale oblacima, lastavicama, trsju, međašima, prijateljima, ocu, lepoj Kati, višnjama i breskvama, grozdju, ognju i mladom vinu, te u konačnici i zvijezdama iznad glave, kamo će se uskoro zaputiti njegova melankolična duša.
U likovnom “nadopisu” na Galovićeve stihove ogledali su se IVAN LACKOVIĆ-CROATA, IVAN ANDRAŠIĆ i ZDRAVKO ŠABARIĆ. Bilo je lijepo osjetiti sinergiju, kretati se “tragon sjene” i barem na jedan dan dozvati Frana u naš mali krug samodrzaca na peru, ljubitelja Rieči i dobrovoljnih zatočenika neuništive, vječne ljepote Umjetnosti.
radio gornji grad 
