Generalić je vrlo brzo shvatio da je slikarstvo više od puke vještine i zabave. Zabilježio je na staklu ozbiljnu i tešku seosku svakodnevnicu: ljude zgrbljene i ostarjele od briga i poslova, uplašene poplavama i požarima, zaokupljene skrbnim radom u polju, šumi, vinogradu. Započeo je izlagati 1931. godine i njegove su slike odmah privukle pozornost ljubitelja umjetnosti: bilo je u njima zrelosti i sigurnosti pravoga slikara,prirodno nadarena, ali i neke dirljive težnje za istinom o životu sela, za koju se mladi umjetnik zdušno borio pred javnošću.

U kasnijim radovima između 50-tih i 60-tih godina, Generalićev se kist razigrao, nižući maštovite detalje: vlati trave, lišće, cvjetove, koraljne grančice u krošnjama, šumarke, kuće, polja, razvučene oblake na nebu. Bila je to najava njegove trajne zaokupljenosti prirodom, kojoj će ostati vjeran cijeloga života. Kao da se ispuniula njegova najava iz davne 1959. godine, kada je slikarsku radionicu postavio u seosko dvorište, stavivši stalak ispred bare s guskama i crnin praščićem, a stavljajući u pozadinu kao počasne goste, crvenu kravu , pirgavu kokoš i pijetla koji kukuriče na ogradi od pletera.

I upravo će ga to šarenopero jato vitezova s bunjišta proslaviti u bijelom svijetu, kukuričući po galerijama od od Pariza, Rima, New Yorka do dalekih zemalja gdje Sunce izlazi.Objavit će prodor naivne ili samouke umjetnosti u muzeje, galerije, izbirljive privatne kolekcije. Mnogo će seoskih i gradskih kistonoša krenuti njegovim putem, no on je, nedvojbeno, GENERAL među majstorima kista i nikada nitko od sljedbenika nije nadmašio njegovo majstorstvo.