Piše: Edit Glavurtić

Jutros u prolazu, na stubištu čujem dvije susjede kako komentiraju aktualna politička zbivanja sa zaključkom „kak je običnom čoveku puno bolje ne pačat se u politiku, jer tu se i tak nikaj nemre, i mirnije spiš ak sve to skup ni ne pratiš“. O, kad bi barem bilo tako jednostavno, mislim, dok u prolazu pozdravljam, i ništa ne komentiram.

U dobro vođenim zemljama ljudi imaju privilegiju baviti se drugim stvarima, ali mi tu sreću nemamo. Ne trebamo mi pratiti politiku, da bi ona pratila nas, i određivala nam živote, svaki detalj. U zemljama poput naše ljudi dnevno trpe ozbiljne i nepopravljive posljedice, jer, politika je zapravo sve. Mandarine koje neretvani trenutno bacaju u Neretvu, i jabuke iz lanjske berbe koje u Europi nitko neće, pa su uvezene i ponuđene nama po cijeni upravo ubranih. Politika su liste čekanja u bolnicama, nagrade, nastavničke plaće kojih će možda biti, a možda i neće, katastrofalne mirovine, politika je kopanje po kontejnerima, huškanja, referendumi i bankovne kamate, politika su informacije servirane javnosti u određenom, dobro isplaniranom trenutku, sa ciljem i svrhom.