Piše: Eduard Pranger

Uvijek kad pomislim da se desničari i njihovi istomišljenici ne mogu više moralno srozati nego što do sada jesu, oni me ugodno iznenade, pa se spuste još niže. Najnoviji uradak sponzoriranih stožeraša je „Akcija Trešnjevka“ gdje s šačicom izmanipuliranih, ali i onih koji jako dobro znaju što rade, traže ostavku ministra branitelja. I to ne bi bilo niša čudno (u nekoj normalnoj demokraciji je to sasvim legalno) da se nisu tako gnjusno i odvratno obrušili i na dijete Siniše Glavaševića, poginulog heroja Domovinskog rata. To graniči s ludilom.

Njih dvjestotinjak, uopće ne znam kako bih te spodobe nazvao, a koji su samovoljno uzurpirali pošteno ime „hrvatski branitelj“ koristeći ga za svoje potrebe srozavši ga u očima građana, a kojima nitko pristojan ne može objasniti da je rat završio prije više od dvadeset godina, žali i tuguje za sukobima i borbama, pa u ime svih nas ostalih branitelja beskompromisno pljuje po grobu poginulog radijskog izvjestitelja. (Podsjeća me to jako na uhićenje i prebijanje Branka Borkovića i Mile Dedakovića koje su svojedobno organizirali pripadnici iste političke stranke.) Iako ih podržava i Crkva, što nije nikakva tajna, tim ljudima ništa nije sveto; svim snagama bore se vratiti na vlast one koji ih i plaćaju, a koji su nas desetljećima opljačkali i doveli nas do dna. Zastrašujuća je ta njihova otvorena upornost u zlu, ali je i upozoravajuća. Ona je indikator i mjerilo koliko ima nakarada koje su se okoristile za vrijeme vladavine HDZ-a, a kojima silno nedostaju izgubljene beneficije, političke pozicije i društveni statusi.

Nakon jučerašnje smrti jedne izmanipulirane prosvjednice (koja je vjerojatno organizatorima došla kao naručena) sada slijedi pompozno defiliranje i potpora onih koji su sav taj cirkus i osmislili; Markač je već obišao jadnike koji se u njihovo ime smrzavaju pod šatorima, sad je na redu Đakić, pa onda svi redom, sve do Karamarka i kandidatkinje za predsjednicu koja o braniteljima i Domovinskom ratu zna koliko i Ava Karabatić o teoriji struna. Čudesno je i to koliko ih građana podupire, baš kao što je pravo čudo i posljednja anketa prema kojoj 55% puka smatra da je Milan Bandić uhićen iz političkih razloga, a ne zbog kriminala. A možda tu i nema čuda; kada se vidi takva jedna neumitna statistika onda se svakako moramo zapitati jesu li ti lopovi, kriminalci i prevaranti zaista sami krivi ili smo i mi ti koji im obilno pomažemo i snosimo još veći dio krivice i odgovornosti od njih samih. Zapravo, potpuno sam siguran da je baš tako.

I što sad? Šutjeti i trpjeti, gledati kako idioti silom pokušavaju dovući na vlast stranku protiv koje se još uvijek vodi kazneni postupak i čiji je bivši šef još u zatvoru ili jasno i glasno stvari nazvati onakvima kakve one jesu? Stvar osobnog odabira. Ipak, ako ste propustili staviti se na pravu stranu 1991. sada imate lijepu priliku to ispraviti, ne zbog sebe nego zbog svoje djece. Sjetite se samo antifašista, a posebno fašista koji i dan-danas cvile i plaču zbog vlastitog krivog odabira 1942. Požurite, prilike se ne ukazuju često, generacijski možda samo jedanput-dvaput…