Piše: N. Babić (Vox.Blog)
O rezultatima bilateralnog susreta na vrhu između Kine i Rusije održanog 21. i 22. svibnja ove godine i radu državnih izaslanstava koja su predvodili kineski predsjednik Xi Jinping i ruski predsjednik Vladimir Putin je već sve rečeno. S druge strane, istovremeno se u Šangaju održao četvrti summit Konferencije za izgradnju povjerenja u Aziji (CICA) i zaključci koji su tamo usvojeni su bili alarm za uzbunu u Washingtnu, možda čak i više od plinskog ugovora i sporazuma o trgovini u nacionalnim valutama između Kine i Rusije. Naime, lideri azijskih zemalja su usvojili deklaraciju o neširenju nuklearnog naoružanja u skladu s Univerzalnom deklaracijom Ujedinjenih naroda, dogovorena je suradnja s Pekingom i promocija „Novog puta svile“ od strane zemalja koje u početku nisu bile obuhvaćene projektom infrastrukturnog povezivanja Kine s Europom, tako da su svoju priliku dobili Iran, Afganistan i Kazahstan, ali i Indija.
Kazahstanski predsjednik Nursultan Nazarbajev je izrazio spremnost da prošire sadašnju razinu bilateralnih odnosa.
“Iskorištavanje ogromnih tranzitnih kapaciteta Irana kroz ovu željezničku vezu je važno za Kazahstan, a mi ćemo raditi na dovršetku projekta”, rekao je čelnik Kazahstana o novoj prometnoj infrastrukturi Kazahstan-Turkmenistan-Iran, projekt koji bi trebao biti dogovoren najkasnije do kraja ove godine.
Iranski predsjednik Hassan Rouhani je izjavio da je Iran spreman na jačanje odnosa s Kazahstanom i pozvao na jačanje suradnje u Kaspijskom moru, te na rješavanje svih otvorenih pitanja, prenosi Astana Times.
Ono što je naviše zabrinulo Washington je stvaranje saveza Kine, Rusije i Irana, a baš taj scenarij su američki dužnosnici namjeravali izbjeći davanjem parcijalnih ustupaka Teheranu glede njihovog nuklearnog programa.
“Mislim da je sama činjenica da se u Washingtonu okreću azijsko-pacifičkoj regiji signal da oni tamo dobro razumiju kako Azija dobiva moć i utjecaj na međunarodnoj razini. Nijedan američki dužnosnik nije zadovoljan zbog plinskog posla od 400 milijardi dolara potpisan između Rusije i Kine. Imamo situaciju u kojoj su financije vrlo važne, a odustajanje od američkog dolara veliki korak prema oslobađanju od te valute na međunarodnoj razini, što će biti vrlo pogubno za Sjedinjene Države. Međutim, prijedlog kineskog predsjednika Xi Jinpinga za stvaranje novog azijskog saveza za sigurnosnu suradnju s Rusijom i Iranom je prava noćna mora za SAD“, rekao je Foad Izadi, profesor na Sveučilištu u Teheranu i dodao „kako trenutni odnosi između Irana, Kine i Rusije omogućuju da te tri zemlje formiraju savez s drugim azijskim zemljama, čime će zapravo braniti svoje nacionalne interese od SAD-a i brojnih europskih zemalja, što je znak da se američka hegemonija bliži kraju.”
U sjeni ostalih događanja, prije svega krize u Ukrajini, naizgled neprimjetno se grade središta moći diljem svijeta, što je na Zapadu upalilo alarm za uzbunu.
Više od dva desetljeća nakon završetka Hladnog izgleda zemlje poput Rusije i Kine su se našle na istoj „valnoj duljini“, odnosno, Moskva i Peking u istoj mjeri dijele odbojnost prema zapadnom neokolonijalizmu, što je jasno naglasio i kineski predsjednik Xi Jiniping u završnom govoru na skupu CICA u Šangaju.
“Nema sumnje da Rusija i Kina imaju status najvećeg neprijatelja u očima američke imperijalne elite”, piše analitičar John V. Walsh, te naglašava „da je u posljednjih nekoliko mjeseci, zbog krize u Ukrajini, svijet promatrao kako se Amerika naprosto „drobi“ zbog neutemeljenih prijetnji sankcijama protiv Rusije“.
Walsh navodi da je Barack Obama na nedavnoj turneji u Aziji bio s ciljem da Pacifik pokuša uvući u vojni i ekonomski savez protiv Kine, gdje mu je Japan trebao biti ključni saveznik.
“Zapanjujuće je da su SAD u savezu s ukrajinski nacistima i japanskim militaristima skroz na drugoj strani svijeta. Svjetska dominacija nakon Hladnog rata se ogledala u vojnim kampanjama Zapada, sa Sjedinjenim Državama kao imperijalnom bazom. Praksu podrivanja i svrgavanja vlada su odlučile ne podržati zemlje poput Rusije, Kine ili Irana“, piše američki analitičar.
Također podsjeća da su Rusija i Kina u posljednjih nekoliko godina prošli kroz velike promjene na unutarnjem planu i ne ostavljaju dojam da su htjeli pokrenuti nekakav “antikapitalistički križarski rat”. Walsh također naglašava “kako jačanjem veza s Iranom Rusija čini ono što je namjeravao učiniti Washington”.
“Ali zašto su te zemlje, posebno Rusija i Kina, i dalje neprijatelji Zapada?”, pita se Walsh.
Odgovor na to pitanje je dao Jean Bricmont u svojoj knjizi “Humanitarni imperijalizam“ (Humanitarian Imperialism: Using Human Rights to Sell War).
Bricmont u svojoj knjizi napominje da borba protiv zapadnog neokolonijalizma još uvijek traje i da su mnoge zemlje u svijetu još uvijek pod djelomičnom ili potpunom dominacijom Zapada, a upravo to je tabu o kojem su Moskva i Peking odlučili progovoriti i konačno nešto učiniti u tom smislu.
U intervjuu za iranski Press TV američki analitičar Roland Allen izjavljuje da je “pravi problem je u tome što SAD su vrlo zabrinuti razvojem gospodarskih odnosa između Rusije i Kine, što vide kao najveću prijetnju neokolonijalnoj politici Washingtona“.
Allen tvrdi kako je najveći strah Washingtona u stvari skupina BRICS i tvrdi “kako zemlje članice skupine BRICS postaju stvarna prijetnja za Sjedinjene Države”.
Prije mnogo godina je ekonomist Goldman Sachsa, Jim O’Neill, za četiri najveća gospodarstva u nastajanju skovao termin BRIC (Brazil, Rusija, Indija i Kina) i opisao ih kao „opasne po globalni gospodarski status quo“.
Nakon spomenutog susreta u Šangaju, kolumnist časopisa The Times , Roger Boyes, Rusiju, Indiju i Kinu, odnosno skupinu RIC, naziva “Putinovim antiameričkim savezom”, jer, prema njegovom mišljenju, te tri zemlje čine savez koji je „prijetnja postojećem svjetskom poretku“.
Boyes tvrdi da nije samo Zapad zabrinut zbog stvaranja novog navodnog antiameričkog bloka, nego je čak i klub Bilderberg istog mišljenja. Osim toga Bilderberg je posebno zabrinut zbog mogućnosti da Iran i druge zemlje pođu putem kojeg su im otvorili Moskva i Peking, što zagorčava život u Washingtonu i njegovim europskim vazalima, a ovogodišnji skup u Kopenhagenu je imao cilj očuvanje unipolarnog svijeta.
Američki analitičari vjeruju da će ovaj formalni savez vjerojatno zaživjeti u bliskoj budućnosti, kao što za The Diplomat tvrdi Dingding Chen, koji kaže „da SAD moraju biti vrlo oprezne, jer je dovoljna još samo jedna strateška pogreška koja će u potpunosti zacementirati formalni savez Rusije i Kine“.
“Postoje brojni razlozi zašto je novi azijski geopolitički savez, formalni ili neformalni, dobra ideja za azijske zemlje, uključujući Indiju i Iran. Povezane s Rusijom i Kinom, sve zemlje koje su pod prijetnjom poznate američke „bullying-diplomacije” će se osjećati sigurnije i imat će više šanse da američke bombardere i američki utjecaj drže podalje od svojih granica. Sudeći po člancima u zapadnim medijima, nova američka strategija za sprečavanje nastanka novog antiameričkog saveza može se sažeti kao “manje prisile, više zavođenja”, piše Chen.
Eksperti u Washingtonu izgledaju vrlo zabrinuti zbog približavanja Indije Kini i jačanju dugogodišnjih dobrih odnosa s Kremljom. Indija je dobila novog i vrlo popularnog premijera Narendru Modia, koji je pod američkim sankcijama i ne može dobiti vizu već godinama, dok je u isto vrijeme u Pekingu uvijek nalazio pažljive sugovornike. Ako Modi ostane vjeran svojoj mantri “Indija je na prvom mjestu“, onda je očito da će se Indija više približiti Rusiji i Kini. Hindu nacionalist Modi će teško pristati da bude instrument Washingtona u strategiji “zadržavanja Kine” i “izoliranja Rusije”, što njegovoj zemlji neće donijeti nikakvu korist. Sam Modi je za zapadne dužnosnike ionako uvijek bio i ostao „parija“ (osoba iz najnižih društvenih slojeva op.a.), nedostojan da sjedi za istim stolom s Barackom Obamom ili Francoisom Hollandeom.
Zanimljivo je da čak i vrlo dobro informirani zapadni novinari poput kolumnista The Timesa, Rogera Boyesa, savjetuju Washington da na novu Indiju gleda kao na “mlađeg partnera” u odnosima Rusijom ili Kinom. Ideja da bi Washington mogao pokušati ponuditi neke prave ustupke ili obostrano korisne odnose New Delhiju ili Moskvi, britanskom kolumnistu nije pala na pamet.
Takav stav je najbolji primjer politike Washingtona, ali i vanjske politike Europske unije. Zapad ne razumije da mora prestati tretirati Istok kao skup kolonija koje može zlostavljati ili natjerati na predaju. U protivnom će sve noćne more, koje u Washingtonu progone one koji strahuju zbog potencijalnog “Putinovog antiameričkog saveza“, postati stvarnost i to u bliskoj budućnosti.
Tu je i novostvorena Euroazijska unija koja za sada okuplja Rusiju, Bjelorusiju i Kazahstan,teArmeniju i Kirgistan.
Predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbaev, pozivnicu za pristupanje Euroazijskoj uniji uputio je Turskoj , zemlji umornoj od desetljeća čekanja na članstvo u Europskoj uniji, a izražena je želja za pristupanje Azerbejdžana, što bi po mišljenju analitičara stvorilo povoljniju klimu na cijelom euroazijskom prostoru.
Politički sporazum o stvaranju Euroazijske ekonomske unije potpisan su u Astani potaknuo je raspravu o političkim i gospodarskim izgledima organizacije koja će s radom započeti 1. siječnja 2015.
Vladimir Lepyokhin, direktor „EurAzEc Instituta“, podržava ideju o policentrizmu organizacije, ako to može dovesti do slavensko-turskog ujedinjenja.
“Do sada možemo govoriti o jedinstvu s dva središta: Rusija-Bjelorusija i Kazahstan-Kirgistan. Idealno rješenje za Euroazijsku uniju 2016. bi, uvjetno rečeno, bila tri centra: Rusija-Bjelorusija, Azerbajdžan-Armenija i Kazahstan-Kirgistan”, rekao je Vladimir Lepyokhin.
Prema njegovim riječima, Euroazijska ekonomska unija će biti viši oblik gospodarske integracije u sjevernom dijelu Euroazije, a uključivat će i tri države članice sporazuma iz Astane sporazuma – Azerbajdžan, Armeniju i Kirgistan. Niža razina integracije je Carinska unija koja može uključiti i Tursku i Iran. Sljedeći stupanj integracije podrazumijeva uspostavu slobodne trgovinske zone, uključujući druge zemlje Zajednice nezavisnih država (bivše sovjetske republike), Vijetnam, Izrael i Kinu.
Potpisivanje sporazuma o osnivanju Euroazijske ekonomske unije je pokrenulo lavinu komentara diljem svijeta, a zemljama članicama novog saveza se prognozirala crna ili svijetla budućnost, ovisno o izvoru. Događaji prije potpisivanja sporazuma, posebno kriza u Ukrajini, raspravu su odveli u više smjerova.
Ruski predsjednik Vladimir Putin je istaknuo temeljno načelo zajednice: “Rusija, Bjelorusija i Kazahstan su stvaranjem zajedničkog tržišta sa slobodnim kretanjem roba, usluga, kapitala i radne snage podigli svoju suradnju na novu razinu.”
Naglasio je, kako će Rusija, Bjelorusija i Kazahstan „voditi koordiniranu politiku u sektoru energetike, industrije, poljoprivrede i transporta“. Naravno da kritičari EEU gledaju kao na ruski trik kojim Moskva želi ojačati svoj utjecaj u bivšem sovjetskom prostoru i nametnuti svoju politiku partnerima, kao što je to slučaj u Europskoj uniji.
Sve navode ovog tipa je demantirao bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, koji je na inauguraciji novoizabranog ukrajinskog predsjednika Poroshenka izjavio „kako priznaje integritet Ukrajine, te da, iako nije stručnjak za jugoistok susjedne zemlje, osuđuje militante koji ubijaju Ukrajince“. Kao što vidimo, Euroazijska ekonomska unija je daleko od Europske unije, s kojom je uspoređuju, budući da sve zemlje imaju pravo na vođenje neovisne vanjske politike i način na koji će urediti vlastitu zemlju. Rusija je zadnja koja namjerava drugima nametnuti svoje mišljenje, način upravljanja i gospodarenja u njihovoj vlastitoj zemlji, što se za EU ne može reći i kada se nešto odluči u Bruxellesu, Berlinu ili Parizu, ostale zemlje nemaju drugog izbora osim pokoriti se diktatu jačega. Kao što vidimo, izjava Lukašenka nije nimalo usklađena sa službenom politikom Moskve, koja opet nije koristila nikakav instrument pritiska da kod predsjednika Bjelorusije promijeni stavu kojeg ima o ukrajinskoj krizi.
Neki idu tako daleko da EEU vide kao ruski manevar u obnovi Sovjetskog Saveza. Ruski premijer, Dmitriy Medvedev, kategorički je izjavio u jednom od svojih intervjua u kolovozu prošle godine: “To nije oživljavanje Sovjetskog Saveza i kome uopće treba Sovjetski Savez?”
EEU će biti tržište od 170 milijuna ljudi, zajednički godišnji BDP će iznositi 2,7 trilijuna dolara, s tim da će posjedovati četvrtinu svjetskih energetskih resursa.
Kako je Putin je istaknuo, Euroazijska unija će biti riznica energenata, posjeduje jednu petinu svih globalnih izvorima prirodnog plina i 15 posto svih rezervi nafte. To će koristiti osobito bivšim sovjetskim zemljama koje bilježe nizak gospodarski rast, ogromnu nezaposlenost i višak radne snage. Rusija može imati koristi od viška radne snage iz zemalja Središnje Azije.
Portal Russia & India Report piše kako su mnoge zemlje izvan post-sovjetskog prostora izrazile interes za potpisivanje preferencijalnih trgovinskih aranžmana s EEU. Među njima su Indija, Izrael, Vijetnam i Novi Zeland.
Putin je izjavio da je postignut dogovor o osnivanju “skupine na ekspertnoj razini koja će izraditi sporazum o posebnom trgovinskom režimu s Izraelom i Indijom.”
Indija će biti zainteresirana za cjelovit Sporazum o gospodarskom partnerstvu (CEPA) s EEU, isti onakav kakav je potpisala sa zemljama poput Južne Koreje, nakon čega su obje zemlje smanjile visoke carine na uvezenu robu jedne od druge.
Ovakav sporazum Indije s EEU će biti uzajamno koristan, a Moskva je već ranije ukazivala na potrebu takvog partnerstva. Pojedinačno Indija gaji prijateljske odnose sa svim sadašnjim članovima. Nedavno je Kazahstan pozvao indijsku energetsku kompaniju ONGC Videsh Ltd. da istraži njihov Abai blok s energetskim resursima. Indija je također nedavno potpisala ugovor s Bjelorusijom u poljoprivrednom sektoru. Odnosi New Delhija s potencijalnim članovima poput Armenije i Kirgistana su vrlo dobri. Rusija podržava CEPA sporazum s Indijom i tu će vjerojatno biti najmanje primjedbi. EEU će do 2015. imati zajedničku farmaceutsku zonu, a Indija je vodeća zemlja što se tiče proizvodnje lijekova i ovakav ugovor bi joj bio vjetar u leđa. Rusija Bjelorusija i Kazahstan bi u tom slučaju drastično smanjili suradnju i uvoz poznatih farmaceutskih tvrtki sa zapada, a poznato je kako su one osjetljive na gubitak tržišta.
Ostala područja suradnje bit će energija i transport, a Indija se prometnim koridorom sjever-jug želi priključiti na kineski „Novi put svile“.
Odluka je donesena kada su u New Delhiju shvatili da će sporazumom s Euroazijskom ekonomskom unijom imati veći, nesmetan i povlašteni tretman na uvoz i izvoz robe kroz taj prometni koridor, nisu se puno dvoumili u odluci, tim više što će, kada koridor bude u funkciji, i EEU i Indija u trgovini izbjeći duge zaobilaznice. „Novi put svile“ koji prolazi od sjeverne Indije kroz Euroaziju u svim smjerovima također bi sigurno oživio i potaknuo multilateralnu trgovinu između zemalja članica Euroazijske unije i Indije, piše Russia & India Report.
S druge strane, američki predsjednik Barack Obama svojim „saveznicima“ u Aziji, a nešto ranije na Arapskom poluotoku nije ponudio baš ništa i ima puno pravo da bude zabrinut zbog ruskog i kineskog „imperijalizma“, kojeg ne vidi nitko osim njega, njegovih suradnika i jastrebova u američkom Kongresu.
Do sada smo naveli što je učinjeno i što se kani učiniti, a sada još riječ-dvije o skupini BRICS koja će u srpnju održati svoj šesti summit .
Lideri skupine BRICS su u srpnju održali šesti summit u brazilskom gradu Fortalezi, nakon čega su analitičari iz cijelog svijeta napravili brzi pregled skupa i zajedničke deklaracije, te ponudili svoj pogled o budućnosti skupine.
Ipak, godišnji sastanci na vrhu skupine BRICS su dokazali kritičarima da su uvijek bili u zabludi. Lideri pet zemalja članica su važan simbolički izraz političkog opredjeljenja, ali ono što je doista važno je suradnja unutar skupine koja se odvija tijekom cijele godine.
Kratak pogled na sastanke skupine ove godine pokazuje da se suradnja i konzultacije odvijaju kontinuirano. U veljači se na ministarskoj razini u Cape Townu održao prvi BRICS summit znanosti, tehnologije i inovacija. Ministri su odlučili da ojačaju suradnju na pet područja: klimatske promjene i ublažavanje prirodnih katastrofa (što vodi Brazil), vodni resursi i uklanjanje posljedica zagađenje (na čelu s Rusijom), geoprostorna tehnologija i njezina primjena (na čelu s Indijom), novi i obnovljivi izvori energije i energetska učinkovitost (na čelu s Kinom) i astronomija (Južna Afrika).
Početkom ožujka je BRICS održao seminar o pitanjima populacijske politike, gdje sudionici su razgovarali o načinima za rješavanje izazova u vezi s demografskim pojavama i procesima, uključujući i migracije, pad stope fertiliteta, podizanja životnog vijeka i starenju stanovništva.
Tjedan dana kasnije je u Rio de Janeiru održan VI BRICS Akademski forum, koji je okupio znanstvenike iz Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike kako bi razgovarali o svojim istraživanjima.
Profesor međunarodnih odnosa sa Sveučilišta u Sao Paolu, Oliver Stuenkel, kaže „kako, uglavnom zbog sudjelovanja Kine, ovi susreti ponekad pate zbog pretjerane birokracije, ali ipak imaju važnu svrhu u povezivanju akademskih zajednica koje su povijesno bile isključene jedne od drugih“.
Krajem ožujka su se ministri vanjskih poslova skupine BRICS sastali na marginama sastanka na vrhu o nuklearnoj sigurnosti u Haagu i izdali priopćenje kojim se oštro suprotstavljaju ograničenju sudjelovanja ruskog predsjednika Vladimira Putina na summitu G20 u Australiji u studenom 2014.
Dan kasnije, 25. ožujka 2014. u Braziliji BRICS održava seminar o sustavima za inovacije i razvoj, što je izravna posljedica sastanka ministara znanosti i tehnologije u veljači.
Početkom travnja su se ministri financija skupine sastali na marginama konferencije MMF-a i Svjetske banke u Washingtonu, gdje su razgovarali o završnim pripremama za osnivanje BRICS Razvojne banke s kapitalom od 100 milijardi dolara, što je končno dogovoreno na summitu u Fortalezi u Brazilu. Upravo BRICS Banka dokida monopol na svjetskom tržištu kapitala i javlja se kao alternativa MMF-u i Svjetskoj banci, a Moskva i Peking su se na globalnoj razini nametnuli kao pokretačka snaga u ukidanju potrebe za korištenjem dolara u međunarodnim transakcijama.
Sredinom svibnja je u Curitibi (Brazil) održan 4. summit BRICS zadruga, a manje od tjedan dana kasnije, na marginama 67. Svjetske zdravstvene skupštine (World Health Assembly) je održan još jedan sastanak na ministarskoj razini. Skupina BRICS je kao temu nametnula raspravu o “pristupu lijekovima, izazovima i mogućnostima za zemlje u razvoju”.
Samo neprestano organiziranje sastanaka neće stvoriti održivu suradnju, reći će skeptici. To je istina i utjecaj nekoliko gore navedenih okupljanja ne može biti dovoljan za željeni ishod. Samo će vrijeme pokazati u kojoj mjeri ti sastanci mogu generirati održivu suradnju. Međutim, istovremeno pokazuju da se unutar skupine suradnja doista odvija u različitim područjima. Kritičari skupine više ne mogu u obzir uzeti samo godišnji summit čelnika skupine, jer je suradnja unutar skupine tijekom proteklih godina toliko narasla i previše je složena da bi se mogla zanemariti.
Transpacificifičko partnerstvo (TTP) i Transatlantsko partnerstvo (TTIP) ušli u slijepu ulicu američkih geopolitičkih i geostrateških interesa
S druge strane, situacija oko dva najveća integracijska projekta Washingtona, stvaranje “Transpacifičkog partnerstva” (TTP) i “Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva” (TTIP), ušlo je u slijepu ulicu i nikome više nije jasna geneza tih projekata i treba li je tražiti u sferi politike ili ekonomije. Unatoč činjenici da su deklarirani ciljevi budućih unija „uklanjanje carinskih barijera na protok roba, usluga i ulaganja“, jasno je da je Washington, kao glavni “promotor” tih projekata, vođen prvenstveno svojim geopolitičkim i geostrateškim interesima na globalnoj razini.
Zapravo, politički motivi su bili vidljivi već kada je stvorena NAFTA (North American Free Trade Agreement), kada su ranih ’90-ih u organizaciji pristupili Kanada, Meksiko i SAD.
Ista politička motivacija se 2008. može se vidjeti u vezi američkog u početku vrlo skromnog projekta TTP. Dokumenti o dvije godine pregovora su krivotvoreni , zbog čega se od kraja 2010. pokrenuo drugi format u kojem sada pregovara 12 zemalja u istočnoj Aziji (Bruneji, Vijetnam, Malezija, Singapur, Japan), Americi (Kanada, Meksiko, Peru, SAD, Čile), te Australija i Novi Zeland. U jesen 2013. su želja da se pridruže TPP-u izrazili Tajvan i Južna Koreja.
Donedavno se nacrt TPP u Washingtonu gledao uglavnom u kontekstu borbe protiv Kine, kao regionalne i globalne konkurencije, ali prošle jeseni američka Obamina savjetnica za nacionalnu sigurnost, Susan Rice, nije isključila mogućnost uključivanja Kine u TPP, što je, uzmemo li u obzir sve druge izjave, prije svega aktivnosti Washingtona, bio običan spin kako bi se vidjela reakcija Pekinga.
Međutim, čak i s ovim vrlo hipotetskim izgledima, politička komponenta u TPP neće nestati. Ona se manifestira kroz ključni problem kojeg u posljednje tri godine nije moguće prevladati, a to je prilična suzdržanost Japana, glavnog strateškog partnera Washingtona u Aziji i na Pacifiku.
Strahovi Tokija su razumljivi. Japanska industrija će u nedostatku carinskih barijera imati bolje izglede za prodaju svojih proizvoda u inozemstvu, ali bezuvjetni ulazak u TPP otvara realnu mogućnost za propast poljoprivrednog sektora Japan jednostavno ne može konkurirati jeftinoj hrani iz SAD-a i drugih zemalja.
Ipak, ključni čimbenik koji određuje trenutni stav Japana o odnosu na TPP još je u sferi politike. Washingtonu je Japan potreban za podršku u sukobu s Kinom, što znači da ulaskom u TPP Tokijo ne bi više mogao ignorirati interese svog vojnog i političkog zaštitnika u savezu.
Zapravo, sudbina organizacije se rješava kroz bilateralne američko-japanske pregovora, dok preostalih 10 kandidata djeluju kao statisti-promatrači. Rezultati više od dvadesetak sastanaka na ministarskoj razini, koji su vođen tijekom protekle tri godine, stalno su pratili isti komentari: “došlo je do približavanja stajališta i dogovoren je daljnji rad ekspertne skupine“, što su po tko zna koji put ponovili Barack Obama i japanski premijer Shinzo Abe u travnju ove godine.
U sličnom stanju neizvjesnosti je i Transatlantsko partnerstvo (TTIP), koje bi trebalo povezati SAD i Europsku uniju.
Treba napomenuti da je ovaj projekt pokrenut prije gotovo godinu dana, a tada je američki državni tajnik John Kerry jasno rekao „kako se Amerika nema namjeru povući iz Europe“, što se može usporediti s člankom kojeg je 2011 objavila Hillary Clinton: „Američko stoljeće na Pacifiku“.
Važan čimbenik koji je pregovore oko ova dva projekta doveo u slijepu ulicu je problem pretjerano naglašenih hegemonističkih težnji Washingtona. Američki dužnosnici se i ne trude to skriti, osobito ministar obrane Chuck Heigl koji je imao takve ispade u raspravi o nacrtu proračuna za obranu za 2015. godinu.
Trenutno je u tijeku kampanja o “zaštiti Europe” i rezultat ovog istog procesa, koji nije promakao Njemačkoj i još nekim zemljama članicama Europske unije, može biti posljednji čavao u lijesu Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva.
John Kerry je prije godinu dana rekao kako Amerika nema namjeru povući se iz Europe“, ali je ukrajinska kriza „odradila svoje“ i pokazala pravo lice odnosa Washingtona prema saveznicima.
Trenutno se procjenjuju svi rizici u značajnim razlikama u ekonomijama s obje strane Atlantika, a svima je jasno da Njemačka može biti jedan od vodećih nezavisnih i globalnih političkih igrača.
Važnost Njemačke na čelu Europske unije se očituje i u globalnim procesima, što se vidi i iz „utrke“ u jačanju suradnje s Berlinom vodećih azijskih igrača – Kine i Japana.
To znači da Njemačka i Europska unija imaju sve više razloga da se pozicioniraju kao ravnopravna stranka u procesu pregovaranja i da SAD tijekom pregovora o TTIP neće moći nametati svoje uvjete. Dakle, oba ove projekta gube izglede za provedbu, što samo pokazuje koliko je složena mreža ekonomskih i političkih aspekata ove velike geopolitičke igre.
Iz svega navedenog se da zaključiti kako se većina svjetskih zemalja ipak odlučila na multipolarni svijet i on već živi u svim svojim pojavnim oblicima, kao što su Euroazijska unija, BRICS, Šangajska organizacija, ASEAN, UNASUR, CELAC, ALBA, MERCOSUR, Afrička unija i sve je više skupina koje se odbijaju pokoriti diktatu Washingtona. Postojeći savezi se opet razlikuju međusobno, tako da Euroazijska unija i latinoamerički savezi teže policentrizmu, dok Europska unija još uvijek sve poluge moći čvrsto drži u Bruxellesu. Usamljeni globalni igrač koji uporno vodi svoju politiku unipolarnog svijeta i hegemonije su SAD. U najgorem slučaju će to potrajati još neko vrijeme, onda će se konačno morati pomiriti s činjenicom da projekti „Pax Americana“ i „New American Century“ pripadaju povijesti i mogu „uskrsnuti“ u istoj mjeri koliko i Sovjetski Savez. Međutim, niti ovo nije „kraj povijesti“, kako je to nakon raspada istočnog bloka slavodobitno izjavio Francis Fukuyama, a bilo kakva nepažnja u trenutku može promijeniti odnos snaga na globalnoj geopolitičkoj šahovnici.
———————————————-
Chinese President Xi Jinping delivers key-note speech at CICA Summit
————————————————
Izvori:
http://en.wikipedia.org/wiki/Project_for_the_New_American_Century
http://www.astanatimes.com/2014/05/cica-summit-shanghai-focuses-new-goals-security-forum/
http://www.presstv.ir/detail/2014/05/22/363702/us-fears-iranrussiachina-alliance/
http://www.presstv.ir/detail/2014/05/22/363702/us-fears-iranrussiachina-alliance/
http://actualidad.rt.com/actualidad/view/128905-neocolonialismo-potencias-rusia-china-eeuu-rivales
http://www.amazon.com/Humanitarian-Imperialism-Using-Human-Rights/dp/1583671471
http://www.thetimes.co.uk/tto/opinion/columnists/article4101687.ece
http://thediplomat.com/2014/05/are-china-and-russia-moving-toward-a-formal-alliance/
http://asbarez.com/123844/nazarbayev-invites-turkey-to-join-eurasian-economic-union/
http://abc.az/eng/news/81402.html
http://in.rbth.com/world/2014/06/02/eurasia_to_have_single_economy_35675.html
http://regnum.ru/news/polit/1811756.html
Click to access BRICS-STI-CAPE-TOWN-COMMUNIQUE-OF-10-FEBRUARY-2014.pdf
http://www.postwesternworld.com/2014/06/08/brics-leaders-summits/
http://www.foreignpolicy.com/articles/2011/10/11/americas_pacific_century
radio gornji grad 
