Piše: Saša Kosanović

Zbog čega desničari sebi daju za pravo tumačiti kakva ova zemlja treba biti, kako se treba odnositi prema povijesti i od čega treba biti sastavljen taj, kako se ono kaže, domoljub? Zbog čega Bojan Glavašević nije taj?

Što je to on krivo rekao i koliko čovjek treba biti zao (ili glup) da pomisli kako je on tražio da se pobunjenim Srbima priznaju prava koja imaju pripadnici HV-a i svega što ide uz to, HVO-a, HOS-a i ostalih… Traži se neka urota u optužnici protiv čovjeka čije je hapšenje ponekim tekstom i dokazom najavljivao godinama valjda svaki malo hrabriji novinar u Hrvatskoj, a ne vidi se urota u činjenici da je nekoliko profesionalnih HDZ-ovih i bandićevskih bukača dan nakon hapšenja diglo bunu ispred Ministarstva branitelja, odričući vukovarskom heroju i logorašu i sinu ultimativnog simbola vukovarske katastrofe, pravo da u toj ustanovi obnašaju bilo kakve dužnosti.

Vodi ih najbliži suradnik ratnog zločinca Mirka Norca i Bandića, pripadnik tajnih službi iz njihovog najcrnjeg vremena i još nekoliko teškim interesima povezanih pojedinaca. Tu je avanturu platila životom gospođa čija je cijela obitelj dala svoj dio obrani ove zemlje i sada će se naći netko tko će tu tragediju pripisati vlasti, a ne onima koji su je tu doveli, kako se za sada pokazuje, bez ikakvog opipljivog razloga. Sve je nešto virtualno, nema ukidanja nikakvih prava, ali eto, ima “uvrijeđenosti” nečijim mišljenje. Konačno se donosi Zakon o civilnim žrtvama rata i konačno bi “Ivanka i Jovanka”, kako to slikovito reče Glavašević, mogle dobiti ista prava, jer su obje bile civili i jer njihove rane, interesantno, jednako bole…

I sada to treba, kukom i motikom, spriječiti. Ma nemojte!