E moja Najtevolin, taj Zapad, znaš mala, to su divlja plemena i krvave horde bile onda kad je Mediteran rađao civilizaciju. Grci su razmišljanjem došli do toga da je Zemlja okrugla, filozofirali su dok je tvoj Zapad sijekao glave. Rim, to je kolijevka civilizacije.
A teško je, jube, znam, najteže je što tu težinu ne možeš olakšati, sve je teža, savijaš se pod njom i nema nekog Paje Patka da preuzme neko kilo, da kaže : daj meni malo da ponesem i odgegam u pičku materinu.
Ali, nemoj o Zapadu, nemoj, tamo mrak guta, jede, ždere, tamo mrak ne broji žrtve, tamo si usamljena, ovdje si tek samo sama. Usamljenost je proizvod mračne sile degeneričnih sistema, samoća je balkanska slatka tajna, birana, selektivna, željena.
Da nije tako, ti bi već bila iza mog ramena i ćirila šta to piskaram novoga.
I mene bi to nerviralo. Pa bi ti, Najtevolin, sjela na moja koljena i nasmijala se i ja bih umro.

Ali je mrak i nema nas. Izabrala si usamljenost i ležernost latentne veze u futuru, lagane, brze, jednostavne. On će petkom na balote, ti subotom na Bačvice, nedjeljom kod njegovih na palamidu i dvi ure laži, ćerka će imati rečinu na pupku, taj neki stručno nazvani piercing, tetovirat će zmaja poviše pičke, sin će igrati balun i ići na vjeronauk, u mraku ćete se tucati svake druge subote, šutke, da ne čuju djeca, susjedi, popovi i okolnji lopovi.

Do mora mi treba dvije minute.
Tebi do Zapada vječnost. Moje svijetlo ne dam nikome, skupo sam ga platio, preskupo, voska imam za trinaest milijardi balkanskih diktatura, moja voštana svijeća nikad dogorjeti neće.

I šta bi ti tamo, na Zapadu? Kad te boli, kome da se jadaš? Ovdje kad zaplačeš, stignu cigani, na tvoju ranu melem, uokolo dobri ljudi, ori se Đelem, đelem, mraka nema, nema ga, kao što nema demokracije, razumiješ? Nema ga jer je pročitan. Labia majora. Poslušaj me, muškarcu popušit, to možeš bilo gdje, bilo kome, mi smo svinje tupaste, ali kad sam se montirao paralelno sa tvojom uretrom i lizao te dok si ti besramno lizala vugavu, bilo ti je lijepo i rekla si, najtevolin, da smo ti, ja i fantazija Sveto Trojstvo. Možda zbog lizanja, okej, ali klitoris, ej, to je priča, nikad do kraja ispričana, jedine usne koje su tajnovite, mistične, njeni dijalozi uvijek su monolozi, dramatski nenadjebivi, i nikad ne znaš što piše na slijedećoj stranici te priče. Ima li kraja?
Najtevolin, nema mraka.

Mrak jeste, jer te nema, Najtevolin.

I te slobode, znaš, na Zapadu nema. Zapadnjaci plaćaju milijarde eura da uživaju u sirtakiju, da plešu Zorbu, jer nema toaleta, nema banket – sala, nema klasnih razlika, tu se grudi izbace vani, duša vrišti, plače, cvili i jauče, smije se i gleda u nebo, jer koraci sami idu, sami idu… Ne može to tango, ne može valcer, ludi se Zapad, kudi se Istok, čudi se Jug, nudi se Sjever, a svuda mrak.

Bez nas. I Zorbe.