Piše: Eduard Pranger
Kada netko umre, treba mu (mrtvacu) vratiti dug, pa je sukladno tom običaju za koji, iskreno, nikad nisam čuo, i nepopularni sarajevski Zagrepčan napisao rekvijem za Milana Bandića. Spomenuo je majstor tisuće građana koji su Milanu ostali dužni, a nisu se pojavili da mu u njegovoj nesreći javno odaju zahvalnost i samo trojcu koji su došli na gradonačelnikov prag to ljudski napraviti: Bracu Cigana, Pavla Kalinića i Ramu Delića.
Uspoređujući ga sa Sai Babom i Maharishi Mahesh Yogijem, u revijalnom tonu Jergović opisuje vrijednog i radišnog čovjeka nabacujući se simpatičnim anegdotama te utvrdivši da mu golema većina Zagrepčana “s karakterističnom miroljubivom tupošću tapira” ipak vjeruje. (Otkuda on to zna, nije napisao.) Zahvalan je Miljenko što ga Miki nije potjerao iz grada, kako veli, nego ga je pristojno pozdravio i zato mu on, eto, osjećajući se zbog toga dužnim, kao četvrti zahvalnik uredno vraća svoj dug.
Ne znam je li komentator Jutarnjeg vjeruje u Boga, ali svakog iskrenog vjernika njegov bi nekrolog dirnuo u srce. I sami smo imali smo prilike vidjeti spektakularan mimohod desetaka tisuća Zagrepčana koji su pred Remetincem uživo molili krunicu za svog spasitelja, svi su mediji to prenijeli, samo mi nije jasno zašto se sve to radi kad je Milan Bandić itekako živ, zdrav i u punoj formi u zatvoru čeka suđenje.
Iako se na samom početku istrage spominju stotinjak umjetnina pronađenih u njegovoj vikendici, tristotinjak pišljivih tisuća kuna koje je držao u stanu u čarapama, staklenkama i ladicama, luksuzna vila od oko četiri milijuna kuna u Novom Vinodolskom te najnovije – malverzacija sa uništenom firmom Sljeme teška 45 milijuna (plus sumnjiva prodaja zemljišta vrijednog 186 milijuna za 800 tisuća kuna) pitanje je čime je onda Bandić zaslužio ovako patetičan i srcedrapajući oproštajni članak? Pa nije valjda samo zato što je u prolazu rekao dobar dan…
radio gornji grad 
