Piše: Nada Mihelčić

Gledam na HRT-u (il kojem to već kanalu dalekobliznice) foršpan za novu serijetinu o Hrvatima u Prvom svjetskom ratu. Osim tih filmskih mlaćenja para pomoću rodoljubnih analiza i eventualnog mejkovera povijesti teže mi pada samo takva literatura. U tim trenucima mi se čini da su me zatvorili u onu umobolnicu u Popovači i bacili ključ u bunar.

Evo, pitam jesam li zaista jedina koja nakon te reklame posve nehotično vidi slike stotina tisuća nezaposlenih kako se otimaju za što bolje mjesto pred malim ekranom. Vidim kako oko svakog neoštećenog i uštekanog TV prijemnika u nedavno poplavljenim područjima sretnici već sjede (a oni manje sretni stoje) i, riskirajući da ih u toj vlazi zdrma šrom, napeto čekaju ne bi li iz neke druge ili treće ruke pokupili pouzdane informacije što se zbivalo u glavama naših pradjedova u samo predvečerje Prvog svjetskog rata, pa onda u zoru, pa u podne i tak sve do kmice koja je nastupila 1918.g.

Sad dobro, ima tu i nekih benefita. Na primjer, one tisuće nezaposlenih radnika moći će vidjeti kako se iz tadašnjih fabrika vije dim jer se unutra zbilja delalo i dobivala se plaća. Oni poplavljeni će napokon prestat kukat jer što je tih par hampera vodurine u nekoj vukojebini prema stajanju u mokrim rovovima i to pod kišom metaka i artiljerijskom vatrom. To će napokon ušutkat sve one razmažene suvremenike iz Gunje, Letovanića itd… jer em nitko ne puca, em su neki čak privremeno dobili i stan u kontejneru, al njima, izgleda, nikad dosta. Nama koji smo ovršeni sigurno će se već od prve epizode otimati uzdasi zavisti jer u onom kaosu i ratnom vihoru oni iz banke bi se itekako nahodali i natražili a ipak me ne bi pronašli. Od najavljene serije ipak će najviše profitirati one velike Hrvatine koje su mislima i djelom još u stoljeću sedmom a čija je avangarda ipak došla čak par stoljeća dalje i puna su im usta raznih Trpimira, Branimira, Domagojof i Tomislavof. Za razliku od 2-3 milijuna ovih naših suvremenika koji su preglupi da shvate osnovne poruke.

Vidjet će se kako ni tada u prigradskim naseljima nisu baš svi imali vodu i kanalizaciju, a ipak su preživjeli. I da ne duljim jer sigurno svi vide kako nam je upravo takva serija bila nužna. I oni koji su odobrili puste milijune za snimanje vješto su napipali puls naroda i u ovom teškom trenutku oskudice omogućili da zurimo u epizode nečega što će riješiti sve goruće probleme i omogućiti bolji život našoj djeci. Kako bih osim komentara pridodala i konstruktivan prijedlog, predlažem da se ovoj šačici preostalih zaposlenih izvan državne administracije uvede još jedan porez, malecki porezić koji uz sve troškove neće ni osjetiti, a kojim bi se financirala snimanja jednako rodoljubnih, pače i dokumentarnih serija i izgradnji Medvedgrada ili o grofovima celjskim, o Domagojevim strijelcima, o šurovanju Branimira s Papom i tako to.

Jesam li zaista jedina u ovoj zemlji znanja koja nema pojma o prioritetima?