Piše: Blažo Davidović

Ne volim aorist: sjetih se, ipak i konačno, tebe u punoj slici. I mirisa, i vrata. Tvoje grudi još su mi na rukama. Nismo više djeca socijalizma, sad smo ratnici kapitalizma, osmijesi su nam sve rijeđi, iako se nadam da umireš od smijeha sa, recimo, unucima, što je matematički sasvim moguće.

A oprosti, jebiga, nikako se sjetiti tebe. Podsvijest, valjda, neki moj halter ego, potiskuje intimu, davnih godina nema, rupa u mozgu, provalija u duši, vodoskok ispod trepavica, čelo namršteno, čaj od nane i neki pas što zavija. Razbija tišinu. Onu našu.

Ovo je moj dug prema tebi, čista glavnica, sterilna dakako, jer bilo bi drsko, isuviše munjeno, pa i bezobrazno ubacivati tu neke sentimente modernog životarenja, a nema ni kamata, nema ničega, samo dug, pokušaj pravdanja lošeg pamćenja i možda, ajd dopustimo i to, neki flashback na one oleandre iz Kranjčevićeve. I sad ih imam. Da nemam sina, možda bih rekao da su oleandri sve što imam. Any time of year, you can find it here…

A kad bi rekao ono ” Such a lovely place, Such a lovely face ” mi bi se, sjećaš se, stisnuli, utopili, polako, polako, a pjesma je Maršalu i Bogu velika hvala, podosta trajala, pa sam mogao istraživati tvoj vrat, šutjeti s tvojom kosom na usnama, krišom kontrolirati da li nas drugi parovi gledaju u tvom stanu na Gripama. Jer, bio sam faca. Jer, bila si najljepša.

Such a lovely place, Such a lovely face…

Bila je prije ta dilema: tulum kod tebe ili u Frontu na Bačvice.

Imali smo sentiše, ej! Neke tvoje prijateljice imali su frajere moćne. Vozili su “kava hiljadu”. Tako smo zvali čudesni motor Kawasaki 1000, bila je 1976. godina, tada je uveden, zamisli, jedinstveni matični broj građana, izglasan Zakon o radu, poletio prvi Konkord, osnovan je bend U2, prva ploča The Ramonesa, stradao Niki Lauda, svrgnuta Isabella Peron, Split se pripremao za Mediteranske igre, Mao Tse-tung je umro, a Idi Amin došetao na Brione, počeo se proizvoditi ford fiesta, a poginula Silvana Armenulić…

Jebiga, draga Mirjana, nikako se toga nisam mogao sjetiti kad bi me nekada pitali za prvi poljubac. Francuski poljubac. A nije bio ni samo francuski, bio je svjetski, balkanski, hrvatski, poljubac bratstva i jedinstva, najljepši, možda najduži poljubac te večeri. Možda najljepši ikada. Poljubac naivni, nevini, mekani… I magarac ja kakav sam, nikad se toga sjetio nisam, svih ovih godina, sve do ovog jutra, do ovih minuta kad mi svira ista pjesma na kompjuteru, blaženi youtube… A te naše godine, sedamdeset i šeste Steve Jobs i Steve Wozniak osnivaju Apple Computer, eto, toliko godina je prošlo.

A bilo mi je lijepo.

Such a lovely place, Such a lovely face…

Doduše, ne sjećam se ni prvog seksa, ali to već nema veze sa tobom, a možda ni sa mnom. Naša granica je bila i bliska i daleka. Imao sam dolčevitu, cipele iz “Prime”, a ti dugu kovrdžavu kosu i haljinu na špaline. Eto, vidiš, svega sam se sjetio.

I više neću nikad to zaboraviti. I ako me budu to opet pitali, a to, znaš i sama, pitaju žene, mi muškarci ježimo se na te stvari, uništava nam to macho pozu, dakle ako me opet budu pitali za prvi poljubac…

Odgovorit ću: da, Mirjana, 1976.godine….

Such a lovely place, Such a lovely face…