Piše: Eduard Pranger

Kao što su građani ove zbunjene zemlje podijeljeni u svemu, tako je ovih dana i Zagreb podijeljen u mišljenjima i reakcijama o uhićenju svog gradonačelnika i ostalih čelnika gradskih komunalnih tvrtki. Puno je onih koji su sretni da je nakarada napokon tamo gdje joj je i mjesto, no postoji i veliki strah da će se izvući – brani ga cvijet hrvatskog odvjetništva, oni najskuplji. (Neki su već vani, vele zlobni: kupili su slobodu novcem koji su popalili.) Tužni su samo oni koje je on na neki način zadužio bacajući im mrvice sa svoje trpeze; nesretni su i nezadovoljni u strahu da neće više biti jednokratnih novčanih pomoći ili onih sto kuna za božićne i novogodišnje blagdane. To su jadnici koji kažu „jest da je krao, ali je i nama dao i puno je bogami napravio“ – kao da je gradio i uređivao svojim vlastitim novcem. Njih čak pedesetak sakupilo se u povijesnom molitvenom suznom mimohodu podrške koji je završio pred zatvorom Remetinec.

Gradonačelnikovi direktni tihi partneri, oni koji su od njegovih odluka imali najviše koristi (od Kaptola do oporbe) šute i ne žele ništa komentirati jer nisu sigurni u ishod istrage i što će sve ona otkriti. To je ekipa kojoj je Bandić bio mentor i glavni donator; njima je dijelio stanove, davao u jeftin najam ili čak poklanjao poslovne prostore, po potrebi odobravao prenamjene zemljišta, spašavao im firme od propasti i još puno, puno toga…

Zvuči nevjerojatno, ali nijemi su i oni koji su zajedno s njim sjedili u gradskoj Skupštini i koji su trebali raditi u interesu građana, i oni šute kao zaliveni. Bojeći se za vlastite guzice i u strahu od prijevremenih izbora, na posljednjoj sjednici „skupa gradskih otaca“ nitko od njih nije se usudio postaviti ni jedno jedino pitanje o gradonačelniku kao da je najnormalnija stvar na svijetu da prvi čovjek metropole bude optužen za milijunske krađe i pronevjere i da grad vodi iz zatvorske ćelije.

U Mađarskoj je Vlada najavila porez na internetski promet, pa se na noge odmah diglo više od stotinu tisuća građana. Potpomognuti Europskom unijom uspjeli su u nekoliko dana natjerati premijera Orbana da promijeni mišljenje i odustane od nameta. Zašto je takva pobuna građana nemoguća i u Zagrebu, u Hrvatskoj? Zato što je Bandić krao, ali je i svima dao. Osim što je izdašno pomagao gore navedenim partnerima, u Poglavarstvu i Zagrebačkom holdingu (sve zajedno oko 18.000) zaposlio je mase ljudi među kojima je najviše nerezidencijalnog življa, onih koji su u Zagreb došli trbuhom za kruhom i ne samo iz Hrvatske. Ovih dana imamo prilike čitati da je stotine njih zaposleno pomoću krivotvorenih diploma što je, osim klijentelizma i prevare, za posljedicu imalo da potpuno nestručni ljudi budu na vrlo odgovornim funkcijama. Nije, dakle, zapošljavanje došljaka bila nikakva pomoć njima samima ili boljem funkcioniranju grada nego se na taj način smišljeno i perfidno stvarala biračka baza koja je Bandića održala na čelu grada pet mandata.

„Vi se svi mijenjate, samo ja ostajem. Da me Zagrepčani ne žele ne bih bio gradonačelnik već pet mandata“, tim riječima on počesto zatvara usta svojim rijetkim oponentima što bi valjda trebalo govoriti o njegovoj sposobnosti, no prava je istina da je njegovo dugogodišnje gradonačelnikovanje zapravo zasluga kupljenog biračkog tijela; zamislite samo koliko je njih u proteklih petnaestak godina zaposlila Bandićeva gusto ispletena mreža kadrovika koje je baš on na sva ta mjesta u Poglavarstvu i Holdigu postavio. Kad pomnožite sve te ljude plus njihove obitelji i prijatelje, radi se o desecima tisuća. Sve ima svoju cijenu, pa i glas na izborima. Ponekad i vrlo rijetko o tome se javno progovori, ali sa već uvriježenim strahom da će to biti protumačeno kao ksenofobno i diskriminirajuće. Istina je da se zapravo ne radi o netrpeljivosti Zagrepčana prema došljacima, nego o opravdanom zamjeranju određenom broju njih koji su došli u grad kojeg nikada nisu prigrlili kao svojeg, ni oni ni njihovi potomci koji su odgajani da vole isključivo svoje pleme, svoju rodnu grudu i svoj kraj iz kojega su došli. Sve ostalo je laž.

I na kraju, što je zapravo taj Bandić za vrijeme svoje vladavine zaista napravio? Koliko je bolnica sagradio? Koliko zgrada fakulteta, srednjih i osnovnih škola? Koliko stotina dječjih vrtića? Koliko kazališta? Malo, premalo, ali zato po gradu njegovi prijatelji, uvijek jedni te isti, već godinama grade i dobivaju poslove vrijedne desetke milijuna (aluminijski stupići, „zlatni zahodi“, autobusne nadstrešnice, stotine i stotine nepotrebnih rasvjetnih stupova, desetine boćališta, „Jelkovec“ i tako dalje i tako dalje).

U nedavnom mojem komentaru na nečijem fb profilu spomenuo sam jednog, a možda i jedinog zagrebačkog gradonačelnika koji je to u novije vrijeme zaista i bio – Većeslava Holjevca, i što? Odmah sam dobio etiketu komunjare, partizančine, jugonostalgičara, osvjedočenog titoiste i, naravno, srbofila (?). Spomenuo sam čovjeka koji je imao viziju, a kojem je tu viziju odobrila i realizirala ona (za mnoge) odvratna omražena, jednoumna i diktatorska Komunistička partija. Imao je gospodin Gradonačelnik viziju Zagreba preko Save, potpuno nov dio grada, dom za 250.000 građana i tu je viziju i ostvario, zamislite, prije 52 (slovima: pedeset i dvije) godine? Možete li vjerovati, ta primitivna partizanska Partija zajedno s gradonačelnikom radila je za nas građane, a Bandić? U svih svojih pet mandata uspio je napraviti „grandiozne“ projekte po kojima će biti zapamćen; nekoliko podzemnih garaža od kojih pola zjape prazne i propadaju, uveo je naplatu parkiranja u svaki kvart i uličicu i sagradio fantastičnu fontanu, a hvali se da će još dvije.

Eto, to je naš vrijedni Miki, gradonačelnik koji dela čak i iz zatvora. Svaka mu čast!