Piše: Romana Eibl

Gospodo, zašto plačete? Bandić vam je ostavio 0 europskih trofeja, uništene klubove, milijunske dugove i ruglo od stadiona!

Tko to u zagrebačkom sportu lije krokodilske suze zbog uhićenja Milana Bandića i zašto? Zašto se nakon Bandićeva privođenja piše i govori o kolapsu zagrebačkoga sportskoga sustava, kad sustava zapravo više i nema? Nekoć uzoran i plodonosni sustav godinama je derogiran i uništavan samovoljom „stoljetnoga“ gradonačelnika, koji ga je naposljetku učinio posve ovisnim o sebi i svojoj samovolji, o politici i proračunskoj kasi, o svojim manje ili više nekompetentnim prijateljima i poslušnicima koje je instalirao u većinu prepoznatljivih, nekad ponosnih i slavnih zagrebačkih klubova.

Činjenica je da za sport u glavnome hrvatskome gradu nikada nije izdvajano više novaca nego u posljednjih osam godina Bandićeve vladavine Zagrebom – otud Bandića i prozvaše mecenom – ali je jednako tako porazna činjenica da su upravo u to vrijeme obilja javnoga novca serviranoga sportu, zagrebački klubovi praktički nestali kao ravnopravni konkurenti s europske sportske karte! Grad sa stoljetnom sportskom tradicijom, sa desecima europskih klupskih trofeja, s golemim potencijalom talenta i struke, a u Bandićevoj eri i sa silnim proračunskim subvencijama, potpuno je sportski devastiran, a godinama je upravo ZG-sport držao najčvrši priključak Zagreba s Europom! Pa, evo, za sve one što plaču za gradnačelnikom u Remetincu, Zagrebove sportske bilance za Bandićevih mandata: ni jedan klupski naslov prvaka Europe, košarkaški ponos Cibona uništena i sportski i ekonomski, i dalje na aparatima, trenutno se pokušava spasiti predstečajnom nagodbom, Dinamo posve uzurpiran od obitelji Mamić, odnarođen i prezren, s poražavajućim rezultatima čak i u dvobojima s europskim nogometnim patuljcima, nekad voljeni i gledani Nogometni klub Zagreb uzurpiran od Bandićeva prijatelja i zemljaka Dražena Medića koji se igra i trenera i predsjednika i pritom već godinama nikome ne polaže račune, Vaterposki klub Mladost godinama se upumpavanjem novca građana spašava od propasti i stečaja, deseci nekad važnih klubova i u jugoslavenskim okvirima posve su marginalizirani, mnogima prijeti gašenje, neki su se već ugasili. A o Bandićevoj ostavštini zagrebačkom sportu u objektima nema se gotovo što ni napisati, od svih silnih gradonačelnikovih najava o gradnji nacionalnoga stadiona, kompleksa bazena na Sveticama, rukometnoga doma za vječne beskućnike, rukometaše Zagreba, iza Bandića ostaje tek višestruko preplaćeni bazen u Utrinama, izvan svih profesionalnih standarda, pa smo tako umjesto za najavaljenih 27 milijuna kuna dobili za vrtoglavih 72 milijuna kuna bazen koji nije pogodan ni za vaterpolo ni za plivanje. Arenu ne računajte, Arena nije bila Bandićev projekt i zapravo se najmanje koristi za sportski sadržaj, tek 20-ak dana u godini, iako sa sportske adrese odlazi godišnje na otplatu kredita 50 milijuna proračunskih kuna!

Dakle, ni jedan kapitalni objekt za sport nije niknuo u Zagrebu za gotovo 15-godišnje Bandićeve vladavine! Iza Bandića nam ostaju samo krateri vječnih gradilišta i propala, a višestruko preplaćena projektna dokumetacija. Kao na primjer dokumetacija za gradnju Rukometnog doma na Sveticama, koja je Grad Zagreb stajala 14.647.181,90 kuna! Ej, 14,6 milijuna kuna za dokumetaciju za projekt koji nikad neće zaživjeti jer je u međuvremenu Bandić Sportsko-rekreacijski centar Svetice dao na korištenje Hrvatskom nogometnom savezu za gradnju nacionalnog nogometnog kampa i prije nego je raspisan natječaj za petogodišnji zakup. Iza Bandića ostaju repovi i tamo gdje pravi posao još nije ni započeo, jer je u startu sve „odigrano ispod stola“, baš kao u slučaju spornog dodjelivanja javnog dobra na Sveticama nogometnoj kasti.

U stranci „Za Grad“ imali su uvid u ugovor kojeg je uime Grada potpisao Bandić, a uime HNS-a izvršni predsjednik Damir Vrbanović, te kažu da je nezakonit, jer u ugovoru nedostaje stavka o naknadi za privremeno korištenje SRC Svetice. Drugim riječima, HNS je atraktivni prostor od 75.000 kvadrata dobio na raspolaganje besplatno. Inače, zakupnina je obvezni sadržaj ugovora, ali u slučaju Svetica HNS će umjesto najma plaćati samo godišnje troškove održavanja kompleksa, režije te plaće šestorica radnika Zagrebačkog holdinga. Čuli smo da je ovih dana Uskok ušao i u dvoranu u Palmotićevoj ulici koju je Ivica Lovrić, izbacivši dugogodišnje starosjedioce, dodijelio svome prijatelju da ju renta za privatnu korist, a dotad je ZŠS od rentanja dvorane prihodovao oko 700.000 kuna godišnje. Pa, ako su istražitelji zainteresirani za malu dvoranu u srcu grada, ne vjerujemo da nisu za 75.000 četvornih metara na Sveticama.

Eto, toliko o Bandićevoj ostavštini zagrebačkom sportu. A sad pogledajte sportsku bilancu Zagreba iz predbandićeva doba: Cibona je bila dvostruki prvak Europe 1985. i 1986., rukometaši Zagreba bili su prvaci Europe 1992. i 1993., a europski doprvaci 1995., 1997., 1998. i 1999., Vaterpolski klub Mladost bio je prvak Europe Europe 1967., 1968., 1969., 1971., 1989., 1990., 1996., odbojkašice Mladosti bile su prvakinje Europe 1991., a odbojkaši Mladosti tri puta finalisti Kupa europskih prvaka 1967., 1984. i 1985., kuglači Medveščaka sedam su puta bili europski prvaci u razdoblju od 1975. do 1994. Čak se i Dinamo okitio jedinim europskim trofejom, Kupom velesajamskih gradova, još davne 1967., ali i u neovisnoj je Hrvatskoj Dinamo je s domaćim dečkima u sastavu, pred prepunim tribinama, pobjeđivao ili igrao ravnopravno protiv europskih velikana u skupini Lige prvaka, dok posljednjih godina kolonija preplaćenih stranaca preko kojih se, nagađa se, izvlači lijep novac – zato je njihovu fluktuaciju kroz klub nemoguće više pratiti, a likove zapamtiti i imenom i licem – sramoti plavu boju gotovo u svakom nastupu izvan granica HNL-a.

Što nakon ovog poraznog presjeka za Bandića zaključiti nego iznova citirati Božu Miličevića, čovjeka koji je 20 godina bio direktor Cibone, sve dok ga Bandić nije zamijenio svojim poslušnicima i doveo klub do samrti. Miličević je, naime, ustvrdio: „U Jugoslaviji i onom sustavu bilo je više demokracije i tržišnoga natjecanja nego danas. S velikim dotacijama javnoga novca u sport su stigli poslušnci, ljudi bez entuzijazma i strasti, i što je važnije bez kompetencije i vizije, stigli su ljudi koji niti znaju niti misle da novac moraju i sami zaraditi. Svi samo čekaju tko će im i koliko dati. A otkuda će im dati? I tako su se čelnici klubova sveli na kurire između lokalnih i državnih moćnika koji daju novac, a zauzvrat su poslušnici i sitni doušnici. I Cibonina agonija započela je kad ju je Bandić učinio ovisnom o politici.“

Bandićev modus operandi može se vrlo slikovito i detaljno vidjeti iz zlehude sudbine koja je zadesila mučki likvidiran Zagrebački športski savez (ZŠS), softver zagrebačkog sport, desetljećima najuzoritije organiziranog, a najmasovnijeg i najkompleksnijeg u Hrvatskoj, koji skrbi za 10.000 sportaša, 380 trenera, više od 800 klubova i 70 sportskih saveza. Krah ZŠS-a počeo je u siječnju 2013. godine, jer se tadašnji predsjednik Branimir Bašić, zamislite, samo htio držati propisa i zakona. No, Bandićev najveći saveznik u upravljanju Gradom, Ivica Lovrić, pročelnik glomaznog resora za obrazovanje, kulturu i sport, što razdjeljuje oko 2,1 milijardu kuna proračunskoga novca, pozvao je Branimira Bašića u svoj ured i zatražio ga da promptno uplati Ciboni dva puta po 500.000 kuna, te Medićevom NK Zagreb 500.000 kn. Bašić je odbio isplatiti novac mimo kriterija i propisa, pa je odmah uslijedila odmazda. Lovrić je obustavio isplatu proračunskog novaca ZŠS-u, na što naravno nije imao pravo, jer proračun je izglasala Skupština Grada, a Lovrićev je ured samo trebao biti posrednik u transmisiji novca. Lovrić je, obustavljajući javni novac ZŠS-u, optužio Bašića i njegove suradnike za netransparetno trošenje sredstava, koja nisu ni dobili. A zapravo je istina da je upravo Lovrić tražio od čelnih ljudi ZG-sporta netransparentnu dodjelu proračunskih kuna klubovima pod izravnim Bandićevim utjecajem.

Branimir Bašić i ZŠS su mjesecima iscrpljivani svojevrsnom ucjenom s najviše gradske adrese, pa je Bašić zbog svoje dobrobiti, ali i zbog cijelog blokiranog sustava, bio primoran odstupiti, a na njegovo je mjesto oktroiran tada teško bolesni (operacija srca) bivši kuglaš Nikola Dragaš, tek kao marioneta Bandića i Lovrića, dok je na mjesto glavnog tajnika ZŠS-a, dakle glavnog operativca s pravom potpisa, ali i odgovornosti, za sve buduće transakcije i svu buduću politiku Saveza, postavljen još jedan gradonačelnikov intimus Zdenko Antunović, također uhićen u Uskokovoj akciji Agram. Antunović je, uz Lovrićevu i Bandićevu podršku, nekoliko mjeseci kasnije odveo bez ikakvoga suvisloga razloga Zagrebački športski savez u stečaj, a novoosnovanu udrugu novoga imena Savez sportova grada Zagreba, koja se se bavi identičnim poslom i po identičnom programu, te sa 18 istih ljudi iz likvidiranoga Saveza, uselio u godinu dana prazne poslovne prostore još jednog Bandićeva prijatelja Branimira Brizara, direktora Ingrada. Pritom je, jednostrano kršeći ugovor o najmu prostora Trius nekretnina u Almeria centru, iz kojeg je stari/novi sportski savez pod izlikom štednje iselio tri godine prije isteka ugovora, natovario Gradu na leđa sudsku tužbu kojom Trius nekretninte potražuju 11 milijuna kuna. A o kakvoj se štednji radi govori činjenica da je metar četvorni ZŠS u Almeria centru plaćao 8 eura, a Branimiru Brizaru, odnosno njegovoj tvrtki za najam manje kvalitenog i manje funkcionalnog prostora, novi Savez plaća 14,5 eura po kvadratu. Po gruboj računici, u godinu dana platit će 100.000 eura više za najam prostora, nego što bi platiti u Almeriji. Za pet godina na koliko je prostor zakupljen to je pola milijuna eura više.

No, Zdenku Antunoviću po Uskokovom optužnom prijedlogu zasad se na dušu stavlja samo da je od Drage Kosića (također uhićenog, ali drugi dan odmah puštenog), voditelja Holdingove podružnice za upravljanje sportskim objektima Grada, tražio da mu zaposli prijateljicu, te da je od Bandića i pročelnika njegova ureda Mire Lace (također uhićen) tražio korištenje službenog vozila u privatne svrhe. Ljudi koji su upućeni u sve Antunovićeve marifetluke kažu da su te inkriminacije smiješne u odnosu na sve što je koruptivno i protuzakonski radio.

„Bio je de facto Lovrićev i Bandićev izvršitelj. Njegov mu mentalni sklop ne dopušta da slaže kockice i donosi odluke, pa je sve što je radio, radio po nalozim iz gradskih ureda, gdje je svako jutro odlazio po mišljenje. Jednako je funkcionirao i dok je bio u Ciboni ili dok je bio direktor Arene ili upravitelj Doma sportova. Nadasve je odgovoran za kazneno djelo namjernoga guranja u stečaj ZŠS-a što je Grad Zagreb koštalo već sada 20 milijuna kuna, a pritom je u novom Savezu sve ljude zaposlio bez natječaja, a među njima ima dosta nekompetentnih osoba, dok je na cestu potjerao prekaljene i iskusne stručnjake. Još mi sad u ušima zvoni kako je Bandić u vrijeme likvidaciji ZŠS-a stalno ponavljao da više neće biti zapošljavanja na ‘halo, Bing’. Je, pa nikad nisu bila na ‘halo, Bing’, nego na ‘halo, Miki’“, priča nam jedan od otpuštenih zaposlenika, koji ni sada kada su velike ribe „unutra“ ne želi imenom u javnost, jer je osjetio što znači suprotstaviti se Bandiću, odnosno njegovim namjesnicima.

Možda je Antunović naslućivao da Uskok steže obruč oko Bandića, ali i njega, jer se, kažu nam njegovi suradnici, proljetos pokušao riješiti nekih nekretnina, konkretno oglasio je prodaju svoga stana na Malešnici debelo ispod cijene. No, ipak je ustrajao biti Bandićev izvršitelj do posljednjeg daha, ustrajao je na tome da se postavi i službeno, bez v. d. prefiksa, za glavnog tajnika novooformljenog Saveza sportova Zagreba, a za to je trebalo „samo“ promijeniti Statut, tj. ukinuti tajno glasanje, te izmisliti uvjete za njegov profil, dakle namjestiti natječaj za njega. Premda je znao da je posrijedi namještaljka, na natječaj za glavnog tajnika javio se u likvidaciji staroga saveza otpušteni dugogodišnji sportski djelatnik i novinar Zoran Kovačević. Besprijekorne biografije, natječajnoj je komisiji podastrijeo svoj program i zaradio aplauz.

„Ocjenjujemo li kompetenciju i sposobnosti za posao glavnog operativca u ZG sportu od 1 do 10, onda Zoran Kovačević zavrjeđuje desetku, a Zdenko Antunović jedinicu. Gledamo li formalne uvjete i tu je Kovačević ispred Antunovića sa visokom stručnom spremom, za razliku od diplome više prometne, smjer riječni promet, koju posjeduje Antunović, a čiju bi vjerodostojnost trebalo provjeriti“, govori nam bivši zaposlenik u ZŠS-u.

Izbor glavnog tajnika bio je zapravo farsa kao i svi izbori i(li) imenovanja u režiji Bandića i njegovih najodanijih saveznika.

„Nitko od članova Upravnog odbora, koji su trebali izabrati boljeg od nas dvojice kandidata, nije imao ni jedan redak na stolu ni o meni ni o Antunoviću“, priča nam Zoran Kovačević. „Čim je izbor glavnog tajnika došao na red, odmah se krenulo na glasanje po abecednom redu kandidata, pitalo se tko je za Antunovića i bilo je odmah ruka gore, glava dolje, svi su glasali za Antunovića, pa se o drugom kandidatu, dakle o meni, više nije imalo što ni glasati. Jako je zanimljivo da je na čelu stola ostao sjediti Antunović o kojem se glasalo, čak nije izišao ni iz dvorane, što govori i o bahatosti, ali i o njegovoj nesigurnosti. Bojao se da ne bi tko dignuo ruku protiv njega. I nitko se nije usudio, jer se zna da odmah slijede reperkusije“, govori Kovačević te kaže da ima inforamcije da Antunović uopće nije pisao svoj kandidacijski program, a raskrinkala ga je natječajna komisija.

„U jednom su ga trenu na razgovoru upitali o detalju iz njegova programa, konkretno o fotonaponskim ćelijama. On je blenuo kao tele, nije bio siguran zafrkavaju li ga. Onda su mu članovi komisije rekli da je barem mogao pročitati svoj program“, pomalo se kiselo smije Kovačević, pa nam oslikava primjerima kakve su posljedice snosili oni koji se nisu htjeli podrediti gradonačelinkovoj volji.

„Svi skupštinari koji nisu htjeli glasati za likvidaciju ZŠS-a, odmah su drugi dan brisani iz tog najvišeg sportskog tijela zagrebačkog sustava i oktroirani su neki drugi ljudi. Ili, recimo, Milan Bandić odjednom je izmislo da bivši atletičar, dr.Marko Jakopović, pulmolog s Jordanovca, bude zagrebački kandidat za predsjednika Hrvatskog atletskog saveza. Dr. Jakopović je, kažu, svojedobno liječio i dobro izliječio Slobodana Ljubičića Kikaša. I, tako je Bandić sazvao sastanak svih zagrebačkih atletskih klubova na kojem je bio i gradonačelnik glavom i bradom te je svima naredio da moraju glasati za dr. Jakopovića. Samo jedan je čovjek digao ruku, i to Bandiću bliski čovjek, njegov prijatelj Jerko Bagarić, koji je zastupao Atletski klub Zagreb Uliks. I Bagarićje kazao Bandiću: ‘Na žalost, moram ti reći da sam dao riječ splitskom kandidatu za predsjednika Hrvatskog atleskog saveza, gospodinu Veštiću, i ne mogu pogaziti riječ.’ Nekoliko dana kasnije, kad je uplaćivan proračunski novac iz programa klubovima, AK Zagreb Uliks nije dobio svoj pripadajući dio za funcioniranje kluba i trenere. Klasična odmazda. Eto, to su te metode o kojima bruje svi zaposleni u gradskim strukturama, ili kako stoji u Uskokovoj optužnici ‘zloupotreba moći i utjecaja’. Ako ne pristaneš na ‘trgovinu’ ostaješ ili bez funkcije, ili bez novaca iako ti po kriterijima pripada, ili u konačnici budeš potjeran na ulicu“, kaže 60-godišnji Zoran Kovačević, čovjek koji sport poznaje iznutra i izvana, dugogodišnji sportski novinar i urednik, autor brojnih knjiga i publikacija, a zadnjih 15-ak godina u sustavu sporta na mjestima pomoćnika glavnoga tajnika HOO-a te ZŠS-a za informiranje i odnose s javnošću. Eto, njega su potjerali na ulicu, pretpostavivši mu Bandićeva pjesnika Ervina Jahića koji naglas suradnike pita: „Jel’ ta Branka iz Splita još uvijek trči?“

I, još uvijek plačete za mecenom zagrebačkog sporta? Zapravo je tragedija ako je u jednom Zagrebu bilo moguće da ti netko nešto da ili ne da, neovisno zaslužuješ li nešto po kriterijima ili ne zaslužuješ. Sve što su zagrebački sport, klubovi i pojedinci za Bandićeve ere dobili, i zasluženo i nezasluženo, nije im iz svoga džepa dao Milan Bandić nego – građani Zagreba!