Prikovan za prozor gledao sam kako se potoci vode slijevaju pločnikom. Ljudi su žurili pogurenih tijela ispod malih kišobrana, preskakajući potoke vode koja se nije mogla zaobići. Izgledali su kao djeca, bućkali mokrim cipelama, odavajući pokrete malih vodenih ptica, stresali kišne kapi na momente gubeći se u nepovrat iz vidokruga.
Stajao sam očekujući neko kolosalno riješenje o onome što sam pisao cijelu noć i gotovo dobar komad jutra. Osjetih bol u ramenima koja se kao uzaludna krivnja penje i prijeti da me prinudno već negdje polegne, ušutka nekakvim nepostojećim ohrabrenjem, natjera moj užaren pogled na još jedan nemiran, luđački san.
Ja samo stenjem kroz zube i mislim o gnusnom glavnom liku moje drame. Nezadovoljan njegovom pojavom i onim što je naprosto izviralo kroz papir sa svakom riječi protivno, neukusno, pasivno, pomalo dosadno, ali jednako relano, čak uvjerljivo, zrači lik uhvaćen kao jedan od onih prolaznika sa ulice mokar, dosadan i zanemarljivo običan.
Sa gađenjem listao sam u glavi stranice i stranice njegove pojave kako se sudara sa mnogo interesantnijim iinteligentnijim sporednim likovima koji su zaslužili mnogo više od njegove gadljive pojave da zauzmu čitava poglavlja i da ga izguraju sa scene.
Opet osjetih neku nelagodu, sažaljenje prema svim onim besanim jutrima u kojima sam oblikovao njegovo tjeme gradio one nerazumljive osjećaje, krivnja me obuze ali vidjeh jasno da ne može ovaj lik nigdje dalje.
Ubiću te! – bijesno zabih riječi na staklo. Dah se ukaza u liku noćnog leptira. U dva skoka stajao sam nad papirom, razmišljao pakosno kako da ga uspavanog i tromog sada prekoljem ili zadavim. Drhtavo podigoh onaj nož za pisma kao mali Šekspirovski bodež zavukoh ga u džep, bez jakne, iziđoh na kišu da potražim glavni lik među onim slučajnim prolaznicima.
Bizarno sam djelovao na ulici mokar do kože, drhtavo sam stezao bodež u džepu, gledao sam kako me ljudi oprezno zaobilaze. Nisam vidio ničije oči samo noseve i usne koje su kupile zrak otimajući ga od dosadne kiše.
Nemoćan da hodam ili stojim sjedoh na ivičnjak, misleći o sebi i literarnoj podudarnosti lika koji se još na papiru koprca i prkosi mi živeći.
radio gornji grad 
