Piše: Marijan Grakalić

Otišao je Zvonimir Balog odnoseći sa sobom svoju čudesnu pjesničku olovku kojom je ne samo uveseljavao i pjevao već također igrao, pišući i rišući, stvarajući nebrojene dosjetke i duhovite parabole, anagrame i poetske potke, ulazeći često time u samu srž hrvatskog jezika i njegove neiscrpne prirode. Impresivnu biografiju i/ili bibliografiju književnika nije potrebno posebno navoditi, svi je dobro znadu i odrasli i djeca, a čak je zna, siguran sam, i stanovnik one pjesme koja počinje riječima – Ja Konj…

Uostalom, svi koji su čitali knjige ovog utemeljitelja proze za djecu u Hrvata znaju kako i zbog njih nisu ”postali klipani” ili ”magarci” jer, nema boljeg za dječju maštu i  svijest od literature u kojoj se na duhovit način razvide razne brige ”malih ljudi”. Dakako, nema niti dovoljne zahvale koja bi se mogla napisati Balogu koji je na svoj vrckavi i intiman način književnošću obliježio tolike generacije, osim stiha: Za svaku tvoju reč ti hvala…