Piše: Edit Glavurtić
Počela sam pisati o noći u kojoj je prije dvadeset i sedam godina počelo rušenje Berlinskog zida. Kako smo nakon kina, ne sjećam se više filma, jer smo se više ljubili nego što smo gledali, pošli na piće, a netko je za susjednim stolom rekao „ pada zid u Berlinu, počelo je!“ Nije nam baš bilo jasno što je to počelo, niti su nas, ruku na srce, sva ta zbivanja previše doticala. Vidjeli smo da se događa nešto veliko i važno, ali u tim godinama zanimalo nas je samo kako ukrasti malo vremena pa nestati u krevetu. Kakav Berlin, kakav svijet!
Tako su moja sjećanja na te dane prilično nejasne slike rasplinute na televizijskom ekranu: ljudi koji prelaze s jedne strane na drugu, rijeka ljudi, more ljudi, pjevaju, grle se, plaču. Bilo je to predaleko i nije imalo veze s nama, mislili smo ne sluteći pritom da će se padom zida i ujedinjenjem Berlina i Njemačke, jedan za drugim urušiti komunistički sistemi istočne Evrope, svijet kakav poznajemo će nestati, i dramatičnim preokretima započeti procesi tranzicije.
Zato skrećem priču s noći u kojoj je sve počelo, jer kad danas razmišljam, slike s televizijskog ekrana pozadina su mojim osobnim slikama; u vremenu velikih promjena toliko će se toga dogoditi, toliko preokreta, čudnih obrata, teći ćemo čas sa strujom, čas ostajati van nje, zakoračiti u godine u kojima ćemo se suočiti sa vlastitim zidovima, koje ćemo u odnosu na ostatak svijeta i same sebe graditi, pomicati, preskakati, rušiti, pa podizati nove. Postati će oni važni teme, jer ćemo u međuvremenu odrasti a cijeli će se život odvijati u sjeni nekakvih zidova, stvarnih i imaginarnih, koji će biti prepreke, granice, a ponekad i zakloni.
Nakon pada Berlinskoga zida ljudi su se nadali boljem životu, ali prijelaz prema kapitalizmu bio je težak, pun nesigurnosti, ideja socijalne pravde sve se više gubila, otvorio prostor za nejednakost, duboku podijeljenost, korupcije, kriminal.
Istočni Europljani su i danas za one zapadne podcijenjeni, nešto kao građani drugog reda, i to je činjenica.
Što se tiče moje kuće i mog dvorišta, zidovi viši nego što su ikad bili, a podijeljenost takva da zastrašuje. Iskreno govoreći, ne znam što se tu može učiniti. Čekati i nadati se da će i oni pasti kao što je pao Berlinski, jer ljudska je čežnja za slobodom jača od svega, više od petsto Nijemaca životom ju je platilo. Zato čvrsto stojim na strani koja vjeruje da je svijet bez podjela jedinu mogućnost i jedina prilika za čovjeka, svijet tolerancije i dijaloga u kom svatko ima jednako pravo na sunce, dostojanstvo i jezik. U to vjerujem i od toga neću odustati nikada… za ostalo, nema druge nego nadati se da smo poruku Berlinskog zida ipak razumjeli.
radio gornji grad 
