Jedna sasvim obična obala. Može bit u bilo kojem mjestu uz more. More plavo, lijeno se ljuljuška, tek ovlaš oplahne stijene i rasije pijesak, više iz navike nego želje. Riva, visoka kamena. Par barki vezanih uz rivu debelom špagom. Kakve li su ruke koje tu špagu mogu smotat i zavezati u čvrsti čvor…

Sunce visoko blješti, izbjeljuje plahte obješene pod prozorom, cvrči vrućina po kamenu. Nigdje ni daha vjetra. Il kako se već kaže u ovakvim opisima, ni daška. Ni list da mrdne. U zaklonu, pod tendom lokalnog kafića, nekoliko razgolićenih spodoba pijucka piće. Nemam pojma šta piju, vjerojatno nešto što je bilo ledeno prije par minuta. Sada je mlačno i ne baš privlačno. Sa prozora sobe ne vidim skoro ništa više. Da se nagnem kroz prozor vidjela bi i neko neznano brdo iza krovova kuća, al neće mi se. Nasred mola koji se istegao u more stoji čovjek. U crnom odjelu, sa nekakvom iskrivljenom kapom na glavi. Ruke obješene uz tijelo. Stoji ko stup. Ko crna crta na bijelom papiru. I isto tako nepokretan.

Vjerojatno čeka brod. Svakog utorka i svake subote pristaje brod. Izriga masu u šarenim hlačicama, sa vrećama, koferima i ruksacima, kratko zatrubi. I ode.

To ljeti. Zimi neznam, nikad nisam bila ovdje zimi. Vjerojatno dere bura i svi se skrivaju po kućama. Prozori zadihtani starim dekama i krpama. Bura probija kroz sve. I sigurno svako toliko bura baci po koju kanalicu sa krova. Razbije ih ko pijanac čase. Pa nastavi cvilit kroz uličice.

Starac i dalje stoji na molu. Ko zna sta čeka. Koga li čeka. Možda unuka koji dolazi na vikend, ili sina što se vraća kući ili ..

Ma nekako je čudno obućen. Odijelo. Košulja. Kravata. I ozbiljnost mu se vidi iz daleka. Sve isijava neka skoro svečanost iz njega. Stoji na suncu i ni jedan pokret nelagode il nervoze. Čak ni iščekivanja. On ne iščekuje. On ozbiljno čeka. Svečano.

Iza rta se pomalja brod, sav načičkan ljudima, samo što se ne nagne na jednu stranu od silnog nestrpljenja da se iskrcaju. Ko zna da li bi se mogao ovakav jedan brod prevrnut da svi putnici stanu na jednu stranu. Ma ne vjerujem. Spodobe su poustajele i krenule prema molu.

Najednom gužva i strka i pozdravi. Eno dvoje se grle kao da se nikad neće razdvojiti. Priljubili koljena, trbuhe, ramena, spojili glave kao zauvijek. Neki bilder navlači dva kofera velika ko kuća, sve u jednoj ruci. Drugom poravnava kosu. Napor mu pokvario frizuru, valjda. Žena u cvjetnoj haljini pokušava zadržat uz sebe djete od desetak godina, viče nešto nekome u brod. Svi pričaju, viču, dovikuju. Jedan izvlači vreće, drugi prebacuje preko ograde broda kašete s paradajzima. Točno vidim da su paradajzi. Crvene se i kotrljaju preko drvenog ruba.

U žurbi se razilaze, ispod tende novi likovi, nova pića, isto šarenilo.
Na molu stoji čovjek. Obučen u crno, s kapom na glavi. Nepomičan gleda za brodom koji izlazi iz luke. Samo, više ne čeka. Malo spustio ramena, glava za milimetar niže, ruke se još više izdužile uz bokove. Polako se okrene i umornim, sitnim staračkim korakom krene. Nije dočekao. Što god bilo. Ni unuka, ni sina, ni ženu, ni pismo. Ni prijatelja. Pa je krenuo. Zato što valjda treba nekud krenuti. Sam. Ko crna crta na bijelom papiru.